Kako povratak u klupe olakšati djeci, roditeljima i sebi
Sena Puhovski, predsjednica Zagrebačkoga psihološkog društva i voditeljica Psihološkog centra za djecu i obitelji „Brigojedac“, izdvaja smjernice sigurnijeg vraćanja u škole.
Povratak u škole nakon karantene (a u Zagrebu i potresa) za djecu, roditelje i učitelje predstavlja ponovno navikavanje na neke opet nove okolnosti života i profesionalnog djelovanja. Taj je proces trenutačno obavijen velom magle i mnogo je upitnika o tome kako će se odvijati, zbog čega je sasvim moguće i normalno da je tjeskoba vezana uz povratak velika. Možda će vam pomoći obratite li pozornost na neke od ovih napomena.
1. Osvijestiti koji su aspekti povratka pod vašom kontrolom, a koji nisu. Korisno je nacrtati krug i unutar njega napisati ono što jest, a izvan ono što nije.
2. Preuzeti osobnu odgovornost, odnosno osvijestiti svoje granice i izreći ih. To znači reći kada je previše, kada je preteško, kada nešto ne znate ili trebate pomoć.
3. Dopustiti si pogrešku. Ovo je situacija koja je svima nova i nepoznata i u kojoj se (pogotovo kada smo u nju „bačeni“ bez odgovarajuće pripreme) događa učenje putem pokušaja i pogreške. Normalno je, pa čak i očekivano da će pogrešaka biti.
4. Orijentirati se na ono što je važno i smanjiti očekivanja (od sebe i od učenika). Ovo nije situacija za velika postignuća i velike promjene, nego situacija u kojoj učimo kako zajedno proći kroz ono što je teško.
5. Sjetiti se da u kriznim vremenima idemo dan po dan. A ovo su takva vremena. 6. Tražiti podršku bližnjih u kolektivu i u privatnim odnosima.
7. Podsjetiti se da podrška ne mora biti velika intervencija, no dobro izvedena uvijek je velika stvar. Podrška znači iskreno i zainteresirano pitati „Kako si?“ i zaista biti tu.
8. Voditi računa prije svega o odnosu s djecom. I učenje će tada samo od sebe ići bolje.
9. Razumjeti da je i za djecu ovo novo, nepoznato i možda zastrašujuće i da će prilagodba ići postupno i možda ne glatko. Bit će boljih i lošijih dana i to je normalno.
10. Pokazati razumijevanje za strah, zabrinutost i ljutnju te razumjeti da to u najvećem broju slučajeva nije osobno, nego usmjereno na institucije.
11. Komunicirati jasno, činjenično i ne nuditi rješenja i informacije ako ih nemate. To samo pojačava ljutnju i komplicira komunikaciju. U redu je reći „ne znam“.
12. Imati pripremljene informacije za roditelje, kao i izvore gdje se mogu informirati i dobiti odgovore koje vi nemate.
SRETNO! (i polako)
