Možda se baš na primjeru soli potvrđuje Paracelsusova tvrdnja: "Svaka je tvar otrov, samo o količini ovisi hoće li biti otrov."
Sol se dobiva iz zemlje i iz mora. U Hrvatskoj nema rudnika soli, ali zato na našoj obali već stoljećima rade tri solane: u Stonu na poluotoku Pelješcu, u Ninu i na otoku Pagu.
Tri hrvatske solane zajedno proizvedu godišnje15 do 20 tisuća tona soli, dok su hrvatske potrebe za soli 60 tisuća tona samo za prehranu, a ukupna hrvatska potreba za soli, uključujući industriju, proizvodnju kozmetike i posipanje cesta iznosi od 120 do 200 tisuća tona soli.
Sol je namirnica bez koje nema života, ali je i štetna ako je rabimo u većim količinama.
Nedovoljna količina soli dovodi do poremećaja u ravnoteži natrija izvan stanica i kalija u stanicama, što dovodi do poremećaja u prijenosu živčanih impulsa, oštećenja srca, a previše soli dovodi do povećanja krvnog tlaka i bolesti bubrega. Općenito se može reći da vrlo mnogo ljudi konzumira više soli nego što je potrebno za pravilan rad organizma.
Da bi se sol mogla dobivati iz mora morska voda mora biti izuzetne čistoće, klimatski uvjeti moraju pogodovati hlapljenju vode (mnogo sunčanih dana i pogodan vjetar), a treba pronaći plitak i prostran zaljev bez većih morskih gibanja. Upravo su takvi uvjeti omogućili dobivanje soli u trima solanama.
Morska voda sadrži uz natrijev klorid i mnoge druge minerale kalija, natrija, kalcija, magnezija i drugih elemenata u manjim količinama neophodnih za zdravlje ljudi. Jedan od nužnih elemenata je i jod, kojeg u morskoj soli nema dovoljno. Budući da je sol namirnica koju svakodnevno konzumiramo to se pomanjkanje joda u prehrani, koje izaziva gušavost, najlakše nadoknađuje jodiranjem soli.
Tijekom ugušćivanja morske vode hlapljenjem, iz ugušćenih se otopina pri raznim gustoćama izlučuju otopine pojedine soli koje bi kad bi ostale u soli smanjivale njezinu kakvoću. Zato se uparavanje morske vode provodi u 4 do 6 uzastopnih bazena koji se nazivaju isparenja. Voda se ispušta u sljedeći bazen kada postigne određenu gustoću. Pri gustoći od 7 °Bé taloži se iz morske vode kalcijev karbonat. Zatim voda prelazi u drugi bazen (drugo isparenje) u kojem se pri 13 °Bé izlučuje željezov(III) oksid, djelomice kalcijev sulfat i mikroorganizmi uginuli zbog prevelike slanosti vode. Ugušćena otopina ostaje u trećem bazenu dok ne postigne gustoću od 20 °Bé. U njemu se istaloži veći dio kaclijeva sulfata. U četvrtom se bazenu pri 25 °Bé istaloži sav kalcijev sulfat i tek se tada otopina ispušta u bazene za kristalizaciju koji imaju nepropusno dno. Tako dobivena sol obično se čuva od kiše u većim hrpama i odatle odvozi na doradu.
Hrvatski tim znanstvenika u suradnji s talijanskim kolegama objavio je u uglednom časopisu Frontiers in Marine Science najnovije rezultate istraživanja koji ukazuju na dosad nezabilježene vrijednosti saliniteta Jadranskoga mora.
Aktivnost za učenike
Uputite učenike da pročitaju s razumijevanjem članak koji donosi rezultate istraživanja znanstvenika o salinitetu i potom odgovore na pitanja u radnom materijalu na 1. izvoru.
Prisjetimo se!
Gustoća se najčešće iskazuje jedinicom g/L i rutinski se određuje areometrima. Međutim u industriji se ponekad gustoća iskazuje u °Bé i određuje Baumé-metrima. To su zapravo areometri kojima je skala baždarena u °Bé. Za otopine gušće od vode, kao što je morska voda, čija je gustoća oko 1,029 g/L to iznosi 3 do 4 °Bé. Tijekom ljeta u bazenima paške solane morska se voda ugusti do oko 24 °Bé što bi značilo do 1,199 g/L.
Naša najjužnija solana u Stonu ujedno je i najstarija. Uređena je još u 13. st., a sol se dobivala na jednak način kao i danas. U gospodarskom životu Dubrovnika sol je bila tako važna da su u Statutu grada 1272. postojale odredbe o soli. Navedimo da je 1611. godine proizvodnja dosegla čak 6040 tona, a sol se tada plaćala zlatom.
Stonski je zaljev podijeljen u plitke bazene u kojima voda stalno hlapi. Bijeli talog koji ostane na dnu bazena za kristalizaciju u vrijeme "berbe soli" skuplja se lopatama i tovari u posebne vagone. Tijekom prikupljanja i skladištenja soli u doba Dubrovačke republike bilo je zaposleno skoro cjelokupno radno sposobno stanovništvo Stona i okolice. To je bila plaćena radna obveza čije je izbjegavanje dovodilo do kaznenih sankcija. Potpuno bijela i sjajna sol iz Stona jedina na svijetu nema gorčinu i nije potrebno upotrebljavati nikakva sredstva za zgrušavanje što dokazuje da je dobivena iz potpuno čistoga mora zbog čega se njome opskrbljivao i bečki dvor. Zub vremena i potresi oštetili su bazene za dobivanje soli pa se danas veći dio proizvedene soli šalje u industrijsku preradu, a samo manji dio zadovoljava kriterije kakvoće za prehranu. Solana Ston je u fazi revitalizacije – planira se popravak bazena što će poboljšati kakvoću ekološke soli, stvaranje novih proizvoda – solni cvijet, aromatizirane soli, pretvaranje Solane u turističku atrakciju, muzej soli i dr.
Sjevernije od Zadra nalazi se solana u Ninu. (Virtualna šetnja solanom dostupna je na 2. izvoru.) U njoj se sol dobiva na jednak način kao u solani Ston. Oko solane u Ninu otvoren je "Park prirode solane Nin" koji se sa svim svojim biljnim i životinjskim svijetom prostire na oko 45 km2 morskih bazena. Otvaranjem parka konačno su stavljena pod zaštitu sva močvarna staništa i cjelokupan morski, biljni i životinjski svijet koji već desetljećima obitava na prostorima ninske solane.
Još sjevernije, na otoku Pagu nalazi se od 16. st. naša najveća solana. U toj se solani sol dobiva isparavanjem morske vode dok ne postigne gustoću od 24 °Bé (bomea). Ona se akumulira u velikim bazenima. Ugušćena morska voda prebacuje se u manje bazene, a zatim u postrojenja s vakuumskim uparivačima.
Članak priredilo:
uredništvo kemije Profil Kletta