Dnevnik teacherice u karanteni – Vol. 3 | Profil Klett

13. studeni 2020.

Dnevnik teacherice u karanteni – Vol. 3

Autor: Suzana Mihelčić, Osnovna škola Vinica

Prvi radni rad

Nakon 11 godina prvih radnih dana očekivano bi bilo da ću i na svoj 12. po redu prvi dan nastave ići na posao smireno i samopouzdano. Taj dan je obično ispunjen pozitivnom energijom, smijehom, usputnim razgovorima s kolegama i okupljanjima na hodniku s grupicama klinaca koji pohrle na brzi student-teacher chit-chat (engl. brbljanje) prije nego se službeno sretnemo u razredu. No, na moj 12. prvi radni dan osjećala sam se neugobno, nepovjerljivo, nesigurno, nemirno. Hrpa hladnih “ne” osjećaja. Jedno veliko NE svemu što sam dosadašnjih 11 godina najnormalnije proživljavala u školi. Budimo odgovorni, recimo “ne” brojnim razrednim aktivnostima, ležernom radu u skupinama, opuštenim sjednicama i aktivima, ekskurzijama i projektnim nastavama, live stručnim usavršavanjima, lista je poduža.

Suradnja u doba COVID-a

Brzinski koračam hodnikom i u nekoliko minuta obavljam radnje koje bih inače ležerno radila barem 15ak minuta – ostavljam torbu, mjerim temperaturu i jurim na nastavu. Pozdravljam kolege u prolazu koji kao da su usputni poznanici. Bok-bok na 2 metra, ‘ko zna je’l se osmijehne i što mu kruži glavom kad se mimoilazimo. Ima i onih koje maska štiti, a Bog vjerojatno čuva pa za distancu i poštivanje granica osobnog prostora nisu čuli ni ranije, a pogotovo ne sada u vrijeme pandemije. Nervoza u meni raste, bed mi je odmaknuti se, a nekako moram dati do znanja da se ne osjećam ugodno i da mi nedotsaje onih 2 metra nevidljive krinoline na koju sam već do sada navikla. Hajde, barem nosi masku kako se i priliči nositi, a kad smo već kod maski u vrijeme ovih studen dana shvatila sam da me maska sasvim ugodno grije. Prva na ljestvici anti-covid ponašanja je definitivno klasa kolega koji žive u balončiću sreće, u njihov svijet korona kročila nije i za njih je sve isto kao prije. Ulazi u učionicu dok spremam platno i gasim projektor te krećem urediti eDnevnik. Moje stvari posvuda po čistom dezinficiranom stolu. Moj trenutni radni osobni prostor koji mi je i inače bitan. Dojuri kolegica, stavlja svoje stvari preko mojih, sjeda za laptop i logira se u eDnevnik iako sam prijavljena ja. Nema poštovanja, nema dezinfekcije, nema profesionalne odgovornosti. Opet jedno veliko “ne”.

Radim – ne radim

Početak školske godine protekao je mirno. Nastava se često odvijala na otvorenom što mi je odgovaralo. A onda se zahuktalo. Sa studenim je došla zima, virus je ušao u škole i samo se čekao prvi val izostanaka učitelja i učenika. Kombiniram nastavu na dobrom starom radnom mjestu s online nastavom za učenike koji rade u samoizolaciji. Kak’ je na poslu? – pitaju me moji doma. Mješovito, po modelu B. Tako sam si barem ja protumačila svoju trenutnu nastavu. A što ako/kada mene ne bude? Tko će me mijenjati i kako će izgledati nastava? Biti ću na bolovanju, ali možda ću i raditi online. Što ako neću moći raditi online? “Ma ionako ćeš raditi.”– kažem sama sebi prisjećajući se svojih dosadašnjih bolovanja. Ponekad mi se učini da tada radim i (pre)više. Priprema mi izgleda opširno poput one s prvog javnog predavanja. Ma no frks, sjednem i zagrijem stolac samo da pomognem kolegi kojem se pogledom u udžbenik 8. razreda vjerojatno smrači pred očima, a učinit ću uslugu i samim učenicima. Vjerujem da su učenici jači po znanju veoma vrijedan džoker učitelju na zamjeni. Kažu moji doma: “Sjedi, odmori, na bolovanju si.” Ne kuže oni da je učiteljski posao jedini posao na kojem radiš više kad si na bolovanju.

13. po redu petak

Petak je 13. u godini koju ćemo svi pamtiti kao bljutavu i čupavu. Svakako će ostaviti gorak okus u ustima i potresne mentalne slike u prefrontalnim korteksima učiteljskih mozgova. Nek’ vam je sretan 13. petak ove nezaboravne 2020. koju meni draga osoba naziva anđeoskom. Onima koji vjeruju u anđele bit će zanimljiv podatak da je upravo broj 2020 vijesnik promjena na bolje, vjere u sebe i ulazak mira i spokoja u naše živote. Drž’te se, kolege, promjene stižu.