Prvi radni rad
Nakon 11 godina prvih radnih dana očekivano bi bilo da ću i na svoj 12. po redu prvi dan nastave ići na posao smireno i samopouzdano. Taj dan je obično ispunjen pozitivnom energijom, smijehom, usputnim razgovorima s kolegama i okupljanjima na hodniku s grupicama klinaca koji pohrle na brzi student-teacher chit-chat (engl. brbljanje) prije nego se službeno sretnemo u razredu. No, na moj 12. prvi radni dan osjećala sam se neugobno, nepovjerljivo, nesigurno, nemirno. Hrpa hladnih “ne” osjećaja. Jedno veliko NE svemu što sam dosadašnjih 11 godina najnormalnije proživljavala u školi. Budimo odgovorni, recimo “ne” brojnim razrednim aktivnostima, ležernom radu u skupinama, opuštenim sjednicama i aktivima, ekskurzijama i projektnim nastavama, live stručnim usavršavanjima, lista je poduža.
Brzinski koračam hodnikom i u nekoliko minuta obavljam radnje koje bih inače ležerno radila barem 15ak minuta – ostavljam torbu, mjerim temperaturu i jurim na nastavu. Pozdravljam kolege u prolazu koji kao da su usputni poznanici. Bok-bok na 2 metra, ‘ko zna je’l se osmijehne i što mu kruži glavom kad se mimoilazimo. Ima i onih koje maska štiti, a Bog vjerojatno čuva pa za distancu i poštivanje granica osobnog prostora nisu čuli ni ranije, a pogotovo ne sada u vrijeme pandemije. Nervoza u meni raste, bed mi je odmaknuti se, a nekako moram dati do znanja da se ne osjećam ugodno i da mi nedotsaje onih 2 metra nevidljive krinoline na koju sam već do sada navikla. Hajde, barem nosi masku kako se i priliči nositi, a kad smo već kod maski u vrijeme ovih studen dana shvatila sam da me maska sasvim ugodno grije. Prva na ljestvici anti-covid ponašanja je definitivno klasa kolega koji žive u balončiću sreće, u njihov svijet korona kročila nije i za njih je sve isto kao prije. Ulazi u učionicu dok spremam platno i gasim projektor te krećem urediti eDnevnik. Moje stvari posvuda po čistom dezinficiranom stolu. Moj trenutni radni osobni prostor koji mi je i inače bitan. Dojuri kolegica, stavlja svoje stvari preko mojih, sjeda za laptop i logira se u eDnevnik iako sam prijavljena ja. Nema poštovanja, nema dezinfekcije, nema profesionalne odgovornosti. Opet jedno veliko “ne”.
Početak školske godine protekao je mirno. Nastava se često odvijala na otvorenom što mi je odgovaralo. A onda se zahuktalo. Sa studenim je došla zima, virus je ušao u škole i samo se čekao prvi val izostanaka učitelja i učenika. Kombiniram nastavu na dobrom starom radnom mjestu s online nastavom za učenike koji rade u samoizolaciji. Kak’ je na poslu? – pitaju me moji doma. Mješovito, po modelu B. Tako sam si barem ja protumačila svoju trenutnu nastavu. A što ako/kada mene ne bude? Tko će me mijenjati i kako će izgledati nastava? Biti ću na bolovanju, ali možda ću i raditi online. Što ako neću moći raditi online? “Ma ionako ćeš raditi.”– kažem sama sebi prisjećajući se svojih dosadašnjih bolovanja. Ponekad mi se učini da tada radim i (pre)više. Priprema mi izgleda opširno poput one s prvog javnog predavanja. Ma no frks, sjednem i zagrijem stolac samo da pomognem kolegi kojem se pogledom u udžbenik 8. razreda vjerojatno smrači pred očima, a učinit ću uslugu i samim učenicima. Vjerujem da su učenici jači po znanju veoma vrijedan džoker učitelju na zamjeni. Kažu moji doma: “Sjedi, odmori, na bolovanju si.” Ne kuže oni da je učiteljski posao jedini posao na kojem radiš više kad si na bolovanju.
Petak je 13. u godini koju ćemo svi pamtiti kao bljutavu i čupavu. Svakako će ostaviti gorak okus u ustima i potresne mentalne slike u prefrontalnim korteksima učiteljskih mozgova. Nek’ vam je sretan 13. petak ove nezaboravne 2020. koju meni draga osoba naziva anđeoskom. Onima koji vjeruju u anđele bit će zanimljiv podatak da je upravo broj 2020 vijesnik promjena na bolje, vjere u sebe i ulazak mira i spokoja u naše živote. Drž’te se, kolege, promjene stižu.