Razgovarali smo s Koranom Serdarević, višestruko nagrađivanom spisateljicom, pokretačicom programa Pisci u školskim klupama u sklopu projekta Ruksak pun kulture, gimnazijskom profesoricom koja suvremenim nastavnim metodama potiče srednjoškolce na otkrivanje kanonskih i suvremenih književnih djela, pokušavajući u njima zapaliti iskru ljubavi prema čitanju.
Za svoje kratke priče dvaput je osvojila prvu nagradu Ranko Marinković te prvu nagradu Zlatko Tomičić. Godine 2015. u izdanju Frakture izišla joj je zbirka priča Nema se što učiniti, a 2017. roman Eksperiment Irene Tot. Pojedine njezine priče prevedene su na engleski, njemački, talijanski, makedonski, slovenski i ukrajinski jezik.
Vole li vaši učenici čitati lektiru? Na koje im sve načine nastojite približiti i neka kompliciranija djela s kojima se teško identificiraju?
Ne bih tako olako rekla da vole ili ne vole čitati lektiru. Ako moram uopćiti, rekla bih da uglavnom ne vole. Prvi je razlog što većina kanonskoga popisa lektire nije sastavljena da bi se „voljela“, a drugi što nemaju dovoljno vremena čitati alternativne lektire koje bi zaista mogli zavoljeti. Kompliciranija djela približavam im ovisno o kojem se djelu radi: kad sam bila mlađa, trošila sam mnogo snage na pripremu za čitanje i svakojaku motivaciju za svako obvezno djelo, sada mnoga djela na svoju ruku obrađujem na ulomcima, dok nadarenima i/ili zainteresiranima ostavljam da pročitaju cjelovito djelo. Iskustvo me naučilo da tjeranje učenika na cjelovito čitanje, primjerice, Gundulićeve Dubravke rijetko daje željene rezultate. Stoga nakon uvoda u kontekst čitamo ulomke, razgovaramo o ciljanoj problematici i radije ostavljamo mjesta za širenje znanja (kultura, običaji, društveno-povijesni kontekst, rasprave o temi…). Naravno, neka kompliciranija djela poput Hamleta ili Zločina i kazne čitaju se u cijelosti, jer već znam koliko ih dobro prihvaćaju.
Recimo da potpuno iskorištavam autonomiju o kojoj se toliko govori.
Imate li dojam da slabo čitaju sve ono što nije obvezna lektira? Ako čitaju nešto izvan toga, znate li koji ih naslovi zanimaju?
Imam dojam da čitaju mnogo više nego što se misli i da čitaju više nego većina odraslih. Mladi vole vršnjačke preporuke, vole hit-naslove, djela koji imaju ekranizaciju, žanrovsku prozu, a ponajviše tzv. young adult literaturu. Imala sam, primjerice, izrazito dobre rasprave na satovima obrade romana za mlade 13 razloga, a pri obradi žanra svidio im se roman strave za mlade Ana u haljini od krvi. Te su naslove birali sami, ja sam ih naravno pročitala prva, a onda sam puštala one koji su literarno tečniji i s više zanimljivih tema za raspravu. Također, znam da mladići čitaju puno SF literature, nađe se poneki ljubitelj stripa, djevojke čitaju više i raznolikije – prema preporukama prijateljica, ali i roditelja. Mnoge su mi na sate donosile knjige za samopomoć kao vlastiti izbor, to me recimo jako iznenadilo.
Novim kurikulumom ukinut je prošireni popis lektire, a učiteljima i nastavnicima dane su slobodne ruke da biraju neke dodatne naslove – je li ta sloboda dvosjekli mač?
Sloboda je oduvijek dvosjekli mač.Osnovna stvar koja ide sa slobodom je odgovornost; u ovome slučaju ona zahtijeva od nastavnika da bude načitan, da se neprekidno obrazuje, da čita razne vrste tekstova i da može procijeniti što, kada i zašto dati na čitanje te s kojim ciljem. Druga je strana medalje što sloboda i autonomija nastavnika nemaju nužnu podlogu: nastavnici u društvu nisu dovoljno cijenjeni, njihovu se autoritetu često ne vjeruje i bez proširenoga popisa nastavnici su takoreći goli i bosi pred gomilom nestručnjaka moralizatora. Tako će, dok nastavnici „slobodno“ biraju, nekim roditeljima smetati knjige u kojima će se naći psovka (romani za mlade bez ijedne psovke gotovo da ne postoje, razlog je očigledno u oponašanju upravo svijeta mladih), nekima i najmanji spomen seksa, nekima smetaju romani s elementima strave, neki, premda nisu profesori književnosti, smatraju da samo oni smiju odrediti koje će knjige njihovo dijete dobiti u ruke…
Pregršt je municije kojom se može gađati nastavnike, a kako vidimo u posljednje vrijeme, naše društvo voli naciljati u nas, najčešće pod izlikom brige za djecu.
Slobodne ruke koje su nam dali, dakle, ostavljaju nas u tim slučajevima potpuno nezaštićene.
Pokrenuli ste program Pisci u školskim klupama u sklopu projekta Ruksak pun kulture - koji su autori dosad sudjelovali u tome i kakve su bile reakcije učenika? Koja je ideja Ruksaka punog kulture i koje ga škole mogu pozvati?
Zajedno s Edijem Matićem odradila sam protekle godine prvi ciklus projekta, gdje smo temu čitanja predodžbi Roma u književnim djelima, uz kanonsku Tenu Josipa Kozarca, s učenicima radili na tekstovima Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši i kratkoj priči Barbare Matejčić Petica iz zadnje klupe. Novaka i Matejčić vodili smo u četiri različite škole, gdje bismo ih na jednome satu predstavljali pred velikim brojem učenika i nastavnika, a na drugima bismo s manjom grupom imali radionicu usmjerenoga čitanja, uz stalne komentare autora. Reakcije su izvanredne, mislim da je korelacija književnosti s nastavom građanskoga odgoja izuzetno uspjela i da je treba širiti i nastavljati. Ruksak pun kulture inače je usmjeren na škole u sredinama koje nemaju kulturu nadohvat ruke, a takvih je zaista mnogo.
Što sami rado čitate i koji su vas naslovi u zadnje vrijeme oduševili? Pitaju li vas učenici koji vole čitati ponekad i za neku preporuku?
Čitam neprekidno, stalno kombiniram suvremeno i kanonsko – što od mene traži i posao u školi, a i pisanje udžbenika. Od novijih naslova oduševile su me priče Lucije Berlin, veliki roman Knjige Jakubove nobelovke Olge Tokarczuk, eseji Dubravke Ugrešić, svidjele su mi se i Divlje guske Julijane Adamović, potpuno sam oduševljena knjigom Čitanjem do (spo)razumijevanja Anite Peti-Stantić...
Učenicima najčešće dajem preporuke za kratke priče, dok poeziju prate na FB stranicama koje im ponudim. Romane si preporučuju međusobno, ja ne stignem čitati mnogo romana za mlade da bih bila prava stručnjakinja, no svako im ljeto nudim što različitije popise na kojima mogu pronaći svoje štivo.
Ove ste godine nagrađeni za izvrstan rad u školi među 510 najboljih nastavnika u Hrvatskoj. Bodove ste među ostalim stekli i jednim znanstvenim radom koji ste napisali - možete li nam reći o čemu je riječ?
Prošle sam se godine, ponesena entuzijazmom oko reforme, sasvim posvetila odgojno-obrazovnome radu, pa sam ostvarila mnogo: postala mentorica, bila suautorica dvaju udžbenika, držala predavanja na stručnim skupovima za nastavnike, pokrenula dva projekta, napisala znanstveni rad koji objašnjava upravo prvi ciklus projekta Pisci u školskim klupama i ostvarivanje ishoda međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje u nastavi književnosti. Ukratko, kritičkim čitanjem predodžbi Roma u književnim djelima J. Kozarca, K. Novaka, N. Lujanovića i B. Matejčić pokušala sam pokazati da se kroz nastavu književnosti može ostvariti prepoznavanje negativnih aspekata stereotipa koji mogu utjecati na predrasude i diskriminaciju u društvu. Tekst je objavljen u znanstvenome časopisu Sveučilišta u Zadru [sic] i može se pročitati online https://www.sic-journal.org/ArticleView.aspx?aid=541
Ostaje li vam vremena za pisanje i kad možemo očekivati novu knjigu?
Nažalost, prošle mi godine nije ostalo mnogo vremena za pisanje i to me već jako žulja. Polako pripremam zbirku priča, trebala bi izići sljedeće godine u izdanju Frakture. Spremam se i na pisanje romana za koji će mi trebati mnogo vremena za istraživanje, pa će ovisiti o financijskim mogućnostima da nastavu stavim malo na čekanje. Budući da je moj entuzijazam vezan uz reformu u međuvremenu prilično splasnuo, jako se veselim upravo toj mogućnosti.