17. ožujak 2020.

Umijeće pripovijedanja

Autor: Romana Perečinec

Srebrenka Peregrin deset je godina radila s djecom osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, kao profesorica engleskoga jezika. Pripovijedanjem se počela baviti uz vlastitu djecu još 2006. godine, a prvi su joj nastupi bili u njihovim vrtićima i školama. U pripovjedačkom radu najviše je zanimaju teme osnaživanja žena; fantastike u narodnim pričama; multikulturalnost kroz priče iz različitih krajeva svijeta; povijesne priče o stvarnim događajima te legende, vjerovanja i predaje; kao i ljekovitost priča za pojedince i zajednice.

Srebrenka Peregrin, profesorica engleskog i pripovjedačica
Srebrenka Peregrin, profesorica engleskog i pripovjedačica

Možete li nam opisati svoj prvi susret sa storytellingom, tj. pripovijedanjem i što Vas je privuklo da se time počnete baviti?

 

Prvi susret s pripovijedanjem svakako je bio još u djetinjstvu, kad je tata sestri i meni pričao priče za laku noć. U odrasloj dobi, isto sam nastavila sa svojom djecom, a zatim i njihovim prijateljima. Međutim, prvi susret s pripovijedanjem kao izvedbenom umjetnošću dogodio se zahvaljujući Jasni Held, našoj prvoj profesionalnoj pripovjedačici. Nakon što sam prisustvovala njezinom nastupu za odrasle u Zagrebu, odmah sam poželjela i sama isprobati isto. Prva prilika bio je Špancirfest u Varaždinu 2013. godine. Od nekoliko djece koja su došla slušati, publika je na kraju polusatne priče narasla toliko da je popunila čitav trg. Tada sam prvi put osjetila koliko je pripovijedanje ljudima bitno i znala da ću se time baviti na koji god način mogu, koliko god me grlo bude služilo.

Kako se postaje pripovjedač, tj. pripovjedačica? Jeste li išli na neke radionice ili tečajeve ili možeš biti i samouk? S obzirom da su i djeca i roditelji sada kod kuće, što biste im mogli savjetovati?

 

Ljudi su pripovjedači po svojoj prirodi. Volim reći da smo stvoreni za priče, i da smo stvoreni od priča. Ali nikad nismo u potpunosti samouki: od najranije dobi okruženi smo pripovijedanjem, što posredno, što neposredno. Stvaranje priče umjetnost je koja se uči čitav život. Oni koji se time žele i profesionalno baviti, stalno se usavršavaju, bilo organizirano – kroz radionice i, najnovije u Hrvatskoj, neslužbeni studij pripovijedanja – bilo u svakodnevnom životu, slušajući one koji nas okružuju i tražeći pripovjedače-majstore o kojima smo čuli od drugih.

Ključna vještina svakog pripovjedača zapravo je slušanje.

 

Što je sve „materijalˮ za pripovijedanje? Može li se osim narodnih i opće poznatih bajki pripovijedati i neke vlastite autorske uratke? Na koji način pripovijedanje utječe na međusobno povezivanje i što da roditelji pripovijedaju djeci u ovoj situaciji?

 

Svaki pripovjedač bira one izvore koji su mu najbliskiji. Velik se dio drži narodnih priča, bajki, legendi i mitova, jer su to forme koje su nastale iz usmenosti te ih je jednostavno ponovno pretvoriti u pripovjedni materijal. No također se mogu koristiti i vlastiti tekstovi, kao i svi pripovjedni elementi koje pronalazimo u svom životu. Štoviše, u Hrvatskoj je zahvaljujući Pričiginu i Spikiginu kod odrasle publike čak razvijenija scena pripovijedanja svakodnevnih, odnosno stvarnosnih priča. Osnovno pravilo dobrog pripovijedanja uvijek je isto: valja odabrati one i onakve priče koje su pripovjedaču drage, koje osjeća kao svoje.

Pripovijedanje, više od bilo koje druge umjetničko-izvedbene forme, intenzivno ovisi o emotivnom angažmanu koliko izvođača toliko i publike. Iskrena, suštinska veza između pripovjedača i materijala uvijek se osjeti.

Kako se pripremate za nastupe? Pripovijedanje ipak ima i određenu dozu glume. Isprobavate li prvo pred ukućanima ili nekom odabranom publikom?

 

Priprema za nastupe dugotrajna je i zahtijeva cijeli niz koraka prije izvođenja. Prije svega, treba znati kontekst u kojem se pripovijeda te sukladno tome izabrati adekvatne materijale. Izbor repertoara i njegovo slaganje može trajati danima, pa i tjednima, dok sve priče ne tvore skladnu cjelinu. Pojedini se dijelovi katkad moraju i prevoditi s drugih jezika te provjeriti niz izvora kako bi se došlo do upravo one i onakve priče koja najbolje odgovara pripovjedaču, odnosno publici. Tek se tada može krenuti u uvježbavanje. U početku sam obavezno imala probne nastupe u lokalnoj knjižnici na Ravnicama, ali u zadnje vrijeme najčešće nastupam za drveće u parku Dotršćina. Naime, najradije vježbam priče dok šetam svog psa, pri čemu ih mogu i tempirati. Finese dovršavam pred ogledalom – pojedine poze, izraze lica i slično.

 

Koja je razlika između pripovijedanja za djecu i onog za odrasle?

 

U dobro ispričanoj priči svatko će uživati, neovisno o dobi, sve dok se pridržavamo jednostavnog pravila: stariji mogu slušat priče za mlađe, ali ne i obratno. Također, kod djece je bitnije prilagoditi tempo i artikulaciju te više paziti koliko razumiju pojedine nesvakidašnje riječi, koji će odrasli po potrebi razumjeti iz konteksta. Pojedini pripovjedači u radu s djecom koriste i dodatne sadržaje, kao što su lutke ili kartice, dok za tinejdžere i odrasle osobno volim pripremiti jednostavnu PowerPoint prezentaciju kao vizualnu pozadinu. Ali jako puno priča mogu potpuno ravnopravno slušati i veliki i mali, bez ikakvih dodatnih sadržaja.

 

To smatram nemjerljivom vrijednošću pripovijedanja: ono povezuje ljude i stvara zajednička ugodna iskustva, ne praveći razliku po dobi, spolu, rasi, vjerovanjima ili drugome.

 

Postoji i nekoliko festivala pripovijedanja, imamo čak i profesionalne pripovjedače. Kako ocjenjuješ cijelu tu scenu? Imate li dovoljno prilika za nastupe, je li se već razvila i određena publika?

 

U Hrvatskoj je pripovjedna scena još u nastajanju tako da ima puno posla u izgradnji publike i razvoju svijesti o važnosti slušanja priča. Nažalost, usmena se baština često prebacuje u odgojno-obrazovnu domenu te se najčešće traže nastupi za djecu do 10 godina. Pri tome se gubi ogroman fond priča koje nisu primjene tako mladoj dobi, što smatram velikom štetom, jer sam se i sama uvjerila koliko je životnih situacija ugrađeno u narodne pripovijesti. Zato, koliko god rado nastupamo pred dječjom publikom kad nam se pruži prilika, neumorno radimo na tome da se i odraslima ponude sadržaji kakvi su uobičajeni na festivalima diljem Europe.

Pripovijedanje zabavlja, nadahnjuje, opušta i povezuje te se nadam da će ova humana i empatična umjetnost i kod nas doživjeti afirmaciju u skoroj budućnosti. A vjerujem da može itekako pomoći u ova vremena kada smo svi više u svojim kućama i orijentirani smo jedni na druge.

 

 

 

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja