Međunarodni dan dječje knjige obilježava se 2. travnja, na rođendan Hansa Christiana Andersena, i ne mogu se sjetiti ni jednog datuma koji bi bio prikladniji za obilježavanje toga dana.
Njegove su priče popudbina koju sa sobom kroz život nose generacije djece širom svijeta.
A kada djeca više nisu djeca i kada postanu ljudi odgovorni za svijet u kojem žive, bilo bi dobro da se sjete maloga dječaka koji je jedini viknuo Car je gol!, ili postojanoga kositrenoga vojnika, vjernog do kraja svojoj ljubavi, ili pak maloga Nikole koji je iz svake loše stvari izvukao nešto dobro za sebe ili kraljeve kćeri iz Svinjara koja nije znala prepoznati prave vrijednosti i ljepotu od lažnih.
Jednom davno, a bijaše to na samom početku mjeseca travnja, kada svijet počinje bujati zelenilom, a proljeće provirivati kroz pupove procvalih maca, forzicija i grmova brusnica, rođen je u Onenseu, na otoku Fyneu u Danskoj, jedan dječak. Zaplakao je, kao i svi novorođeni, ali ne u običnoj postelji, već u postelji koja bijaše preuređeni odar nedavno preminuloga bogatoga građanina jer njegov otac bijaše toliko siromašan da svojoj nevjesti, dječakovoj majci, i sebi nije mogao priuštiti pravu bračnu postelju, a kako imaše zlatne ruke, preuredio je odar koji je dobio po vrlo povoljnoj cijeni od rodbine pokojnika. Priča kaže da s odra nisu bile skinute rese i da je na njima bilo ostataka voska sa svijeća koje su preminulome pokazivale put u raj.
Kako prikladan dolazak na svijet za nekoga poput Hansa Christiana, kako nazvaše dječaka! Nije on izabrao za dan rođenja 1. travnja jer bi to ipak bilo malo neozbiljno s obzirom da je rođen na odru koji je, priznat ćete i sami, vrlo ozbiljno mjesto. Čak smrtno ozbiljno. Zato je pričekao drugi dan travnja. Bijaše godina 1805.
Siromašni postolar, jer to po zanimanju bijaše dječakov otac, bio je čovjek, kako rekosmo, zlatnih ruku koji je, osim bračne postelje, izradio još puno korisnih stvari, a za svojega sina nešto što je rijetko koji otac učinio – kućno kazalište. Privrženiji fantaziji, knjigama i kazalištu nego šilu i škarama, mladi otac, jer bijaše mu samo nešto više od dvadeset godina, svojemu je potomku čitao priče iz Tisuću i jedne noći i Lafontaineove basne, vodio ga u kazalište, izrezivao zajedno s njim likove iz papira i lijepio ih po zidovima. Tako je dječak već zarana ušao u svijet mašte i riječi kojima će začarati naraštaje. Kao svaki pravi pripovjedač Hans Christian je već zarana počeo pričati priče, a kako svaka priča traži svoga slušatelja ili čitatelja, tako su priče maloga Andersena našle put do prvoga od njih - mačka Karla, koji ih je slušao drijemajući u njegovu naručju sve dok mu se ne bi pričinilo da je čuo šuškanje kojega miša.
Kada mu umrije otac, dječak je, sa samo 14 godina, napustio roditeljski dom i otisnuo se u bijeli svijet…
A svijet bijaše Kopenhagen.
Tako bi mogla početi priča o životu slavnoga Hansa Christiana Andersena, genijalnog pisca, uz čija djela odrastaju djeca kroz stoljeća, napajaju se na izvoru najljepših priča koje je ljudski rod dobio u nasljeđe. Jedno od te djece bila sam i ja. Još se i danas sjećam strepnje koju sam osjećala dok sam slušala kako je stari krt na silu želio uzeti za ženu ljupku Palčicu, osjećam kako mi podrhtavaju usne, a oči se pune suzama. Bakine riječi da je to samo priča ne pomažu. Kako je lijepo bilo odahnuti kada do strašne ženidbe nije došlo! Za mene Andersenove priče nisu bile samo priče, bile su cijeli svijet stvarniji i jasniji od svijeta u koji još nisam zakoračila i nisam ga poznavala. Cijeli svijet je u pričama i priče su cijeli svijet. U tome i jest njihova ljepota i veličina za malu dušu – mogu ga sagledati i pojmiti sa stranica knjige.
U moj je život Andersen ušao jednog božićnog jutra ispunjenog mirisom crnogorice i šuštanjem svilenih bombona. Probuđena nemirom zbog poklona ispod bora ustala sam rano i tapkajući bosim nogama došla do okićenoga drvca. Ispod njega je, kao u mojim najluđim snovima, bila kutija omotana u šareni papir, a kada sam ga nestrpljivim pokretima strgnula, vidjela sam da su u kutiji knjige poredane jedna uz drugu tako da su se na njihovim hrptovima jasno vidjela slova koja su tvorila dugačku riječ, a ja sam prepoznala samo ono prvo - A.
Donijela sam kutiju u krevet, jer soba još nije bila zagrijana, i vadila knjige jednu za drugom. Listala sam ih uživajući u mirisu sjajnoga papira, olovnih slova i šarenih crteža koji su bili nekada smiješni, nekada strašni, nekada obični, ali me nikada nisu ostavljali ravnodušnom. Nisam još znala čitati, no to nije bio problem. Tata ili baka čitat će mi priče i vraćati im se kako ja budem željela. Tako je i bilo. Iako sam ih sve uskoro znala napamet, i dalje sam tražila da mi se čitaju, a onda sam i ja nekako počela izmišljati svoje priče.
Kada mi je tata ispričao kako je Andersen svome mačku pričao priče, poželjeh i ja nekoga tko se ne bi bunio kada bih ga davila svojim izmišljotinama. Mačka, a njega sam smatrala najboljom publikom (ako je dobar za Andersena, dobar je i za mene), nismo imali, nismo imali ni psa, čak ni kanarinca, pa sam morala odabrati nekoga iz ljudskoga svijeta. Tako je izbor pao na moga maloga brata koji je mirno sjedio na krevetu (poput onih lutaka što su ih ljudi donosili iz Venecije) i slušao, a imao je i jednu prednost pred mačkom Karlom – nije mogao pobjeći jer još nije ni hodao, a kamoli trčao.
Od toga davnoga Božića do danas, svako se malo vraćam dragome piscu, a osobito u trenutcima kada pišem priču za djecu. Njegove me riječi potiču i, iako nikada nisam uzela ni jedan motiv neposredno vezan s kojom od njegovih priča, čarolija Andersenovih rečenica pokaže mi moj put. Nema pisanja bez čitanja – poznata je stvar.
Kada sam prije nekoliko godina putovala Danskom, posjetila sam i Kopenhagen, naravno, i prva mjesta na koja sam odjurila bila su spomenik dragome piscu (nedaleko ulaza u park Tivoli) u čijem sam se podnožju odmah ugodno smjestila, kuća u kojoj je živio u Nyhavnu, s kositrenim vojnikom na ulazu, i spomenik Maloj sireni na kamenoj stijeni uz Langelinie promenadu u luci.