Kad učitelji gledaju očima psihologa | Profil Klett

23. veljača 2021.

Kad učitelji gledaju očima psihologa

Autor: Suzana Mihelčić

Nema ničeg ljepšeg u učiteljskom radnom danu od susreta s nasmijanim učenicima, uživo u učionici. I dok se puna entuzijazma vraćam u live nastavu s brdom novih ili starih skoro zaboravljenih aktivnosti nailazim na ‘smetala’ u svom radnom okruženju koja mi bombardiraju nastavu i muče proteklih tjedana. Kad se teacher malo poigra psihologa nailazi na razna rješenja u situacijama koje me malko smetaju u posljednje vrijeme iako su bile prisutne i ranije.

 

Mindfulness

 

U doslovnom prijevodu s engleskog znači osvještavanje odnosno promišljanje.

Tehnika je usmjeravanja pažnje, percipiranja ljudi i stvari oko sebe kao i osjećaja u nama. Često radimo s učenicima koji ne znaju (pre)stati, fokusirati se na ono bitno, a to je nastava, usmjeriti pažnju i biti ‘prisutni’. Zaboravljamo da su i djeca pod stresom osobito u posljednjih godinu dana. Školske obaveze su varirale, učenici moraju biti brzi i prilagodljivi, nastale su rupe u razumijevanju i snalaženju u moru nastavnih sadržaja što nikako ne pridonosi smanjenju stresa u dječjim životima. Sve to učitelji razumiju. Rezultat svega nedolično je ponašanje što osobito više primjećujem u mlađoj učeničkih dobi. Neka djeca su agresivnija, dok su drugi emocionalno nestabilniji i introvertiraniji.

Svladavajući osnovne tehnike osvještavanja svog ponašanja i djelovanja u razrednoj zajednici učenici bolje upoznaju sami sebe i pokušavaju kontrolirati svoje ponašanje. Poželjno je da prepoznaju nemir u sebi, uzmu mikro pauzu te predahnu od aktivnosti osobito u ovo vrijeme kad se teži održavanju 'blok' satova. Samokontrola učenika važan je pomagač učiteljima čime štedimo energiju i usmjeravamo je u što uspješnije proučavanje umjesto u rješavanje razrednih nesuglasica. Ponovno sam počela provoditi morning circle aktivnost s mlađim uzrastom osobito u razredima u kojima ima duhom ‘neprisutnih’ učenika. Ishodi su zadovoljeni, a učenici nekako smirenije ulaze u nastavni sat.

Gdje je nestala empatija?

 

Djeca bi trebala usvojiti ovu vještinu u ranoj dobi unutar obitelji, a učitelji je nastaviti njegovati u školi. Srce mi se steže, a istovremeno pucam po šavovima kad sam u razredu u kojem učenici ne znaju aktivirati svoju empatiju, smiju se i rugaju drugima. Tad se sjetim svog malog dvogodišnjaka koji na pogled plačljivog djeteta trči pa ručicama i toplim riječima tješi vrtićkog prijatelja. To je nešto na čemu smo radili s njime od malih nogu i što me svaki put raznježi kad prisustvujem takvoj toploj situaciji. Tip sam učiteljice koji kad primijeti manjak empatije u razredu brže-bolje već radim na novoj recepturi razrednih aktivnosti kojima pokušavam potaknuti empatičnost kod svojih učenika. Volim aktivnost ‘Tap someone on the shoulder who…’. Često puta mi se odlično uklopila u nastavu, a da sam pritom ostvarila nastavne ishode i barem malo potaknula učeničku empatiju. Učenicima se najčešće aktivnost sviđa, a ja sam zadovoljna barem zbog pomisli da sam pokušala doprijeti do njih.

Otpornost

 

Teacheri (učitelji) moraju biti super prilagodljivi. Čas smo u 1. razredu, a već sljedeći sat - hop u 8. Meni osobno emocionalni šok čak i nakon toliko godina radnog iskustva. Nadam se da se slažete sa mnom da su generacije blago rečeno 'izazovne' i baš sam neki dan žalila za generacijama koje su se uz New Building Blocks 3 veselili dječjim pjesmicama koje prate udžbenik, a moji trećaši već naginju YouTube hip-hop generaciji i influencerima. Da, prilagodljivi smo. Samo tako možemo opstati i odraditi posao za koji smo plaćeni. Često smo svjedoci plačljivaca, gunđala i pravdaša koji ne kontroliraju svoje emocije. Kad bi u školu ušli s predznanjem samosvladavanja osjećaja i saznanja da nakon dobivene loše ocjene sljedeći put malo više uče, ne bi bili naučenog stava da je četvorka loša ocjena. Već pri pomisli na četvorku ili trojku neki rone suze. Postoji onaj jedan učenik koji se vječno ljuti što ne uspijeva riješiti zadatak i doći do točnog rješenja, naravno neće biti prvi i najbolji kako ga se učilo kod kuće. Naravno, više ne želi sudjelovati u aktivnosti, javno i odlučno (uz lupanje šakom o stol) je odbija. Baš super. U svakom pravom razredu je i gunđalo kojem smeta što stalno nešto treba raditi i pisati, pa zbraja zadatke koji su zadani za zadaću i žali se što je opet imaju. To me čak i navodi na neko dublje buduće razmišljanje o dobrobiti odnosno štetnosti zadavanja domaćih zadaća. Roditeljska je briga naučiti ih da formiraju vlastiti misaoni sklop i razviju otpornost. Nije uvijek bitan samo rezultat u obliku konačne ocjene (namjerno ne kažem petice). Učenici trebaju znati postaviti vlastiti fokus na rad i trud u cilju težnje za boljim Ja, ali ne na način ‘Ja sam bolji ako dobijem 5’.

 

Timski rad

 

Djeca vole natjecanja. Tako dugo dok pobjeđuju. Ponekad će dijete biti nasumično stavljeno u skupinu u kojoj će uživati radeći, a drugog se puta s učenicima u skupini neće nikako snalaziti. Doći će do negodovanja, čak i ljutnje ako skupina gubi u igri. Što je ispravno? Pustiti ih da rade samo u skupini njima bliskih prijatelja? Ili im povremeno dodijeliti izazove? Naposljetku, hoće li kad porastu stalno raditi u radnom timu istomišljenika? Ne bih rekla. Moj COVID engleski i dalje tolerira rad u skupinama unutar epidemioloških mjera, a iz takve jednostavne razredne aktivnosti mogu iščitati mnogo o osobinama svojih učenika pa tako i okarakterizirati radne tipove. Moraju naučiti surađivati, komunicirati, analizirati, biti prihvaćeni, a ponekad i odbačeni. Suradnja će im svakako koristiti.