13. svibanj 2020.

Moje učiteljsko iskustvo rada na daljinu

Autor: Maja Jelić Kolar
Tekst napisala: Alojzija Tvorić Kučko

 

            Prije dva mjeseca iz školskih smo klupa prebačeni u virtualne – naglo, bez potrebne pripreme. No učiteljice i učitelji znaju da se priprema ne odnosi samo na brojna potrebna informatička znanja, nego na stvarne probleme s kojima se susrećemo u radu. Kako mi, tako i mnogi roditelji i učenici. U nadi da nekome mogu pomoći, odlučila sam podijeliti svoje iskustvo isprepleteno brojnim izazovima.

            Učiteljica sam razredne nastavne u kombiniranome razrednom odjelu prvoga i četvrtoga razreda u jednoj područnoj školi 40-ak kilometara od Zagreba. Moj razred ima 13 učenika, a uz kombinaciju u kojoj radim nastojim dvojici svojih učenika pružiti i kvalitetno prilagođene sadržaje.

            U malim sredinama s malim brojem učenika susrećemo se s mnogim problemima u nastavi na daljinu. Uz kombinaciju papirnatoga i digitalnoga, veliki je izazov i nešto što će sve kolegice i kolege razumjeti: jedan razred ima GIK, a drugi GPP. Pretpostavljam da u ovome trenutku naslućujete o kakvoj se kompleksnoj situaciji radi. Tako sam u kombinaciji postala i „virtualna učiteljica“.

            Moj prvi korak u novoj situaciji bio je okupiti roditelje. Karakteristika je moje „kombinacije“, koja mi je draga i u kojoj s veseljem provodim vrijeme s učenicima, socioekonomska raznolikost. Pritom mislim na to da je često zaposlen samo jedan roditelj, da neki rade u inozemstvu, da nisu sva kućanstva jednako tehnički opremljena, da su internetske veze često vrlo slabe. Možete zamisliti o čemu smo sve razgovarali i razmišljali... Jedni imaju neograničen pristup, drugi imaju 2 GB, neki 3, pojedini imaju mogućnost dokupiti dodatne „gige“, ali jednom kad krenem s digitalnim sadržajima (videolekcijama, različitim digitalnim igrama i kvizovima, Youtube videima), pogađate, to im sve neće biti dovoljno.

Drugi je korak bio stavljanje materijala i komunikacija s roditeljima. Vjerujem da vam je svima poznat slijed informacija. Učiteljica šalje poruku roditelju, roditelj učeniku, učenik roditelju, a roditelj učiteljici. Koliko god se svi sudionici ovoga komunikacijskog procesa trudili biti jasni i usmjereni, posredništvo dovodi do pogrešnoga razumijevanja te je neizbježna posljedica umor svih sudionika komunikacije.

Još je jedna dimenzija ovakve nastave pokazala pravo lice ovoga izazova: na neki su način i roditelji postali učenici. Kako? Navest ću vam jedan primjer. Htjela sam olakšati roditeljima, učenicima i sebi pa sam osmislila kratki nastavni listić sa zadatcima i planom ploče te ga spremila u Wordovu dokumentu. Dio roditelja ga nije mogao otvoriti jer raspolaže mobitelima, a nema instaliranu aplikaciju kojom može otvoriti dokument. Uz to sam se bavila i instaliranjem Power Pointa, raznim problemima s logiranjem, detektiranjem problema radne memorije pametnih telefona i slično. Koliko god se ti zadatci nekima mogli činiti laganima, kad se preko noći nađete u ovoj situaciji, i sami znate, postaje vrlo izazovno. Zbog svega toga pojednostavnila sam način upotrebe tehnologije te vrstu aplikacija i zadataka.

Mi, učiteljice i učitelji razredne nastave, čak i uz potpuno nove, ograničene i zaista nepovoljne uvjete u svakome pogledu – pronalazimo rješenje. 

            Treći je korak vrednovanje. Najavljeno vrednovanje, koje je, barem što se razredne nastave tiče, svedeno zapravo na neku vrstu preporuka, treba prilagoditi virtualnome vremenu s visokom dozom empatije s obzirom na situaciju. Kako zapravo vrednovati rad u ovakvoj posredničkoj komunikaciji? U tome sam smislu pronašla rješenje jer sam željela izbjeći ocjenjivanje roditelja. Realno, koliko vas u ovoj situaciji ne bi „pomoglo“ vlastitome djetetu?

            Razmišljajući što i kako vrednovati, računajući na sva moguća ograničenja, došla sam do sljedećega zaključka. U ovome su slučaju roditelji naši prisilni asistenti. Trebamo razumjeti i njih. Rade „od doma“ i sudjeluju u nastavi. Usred odgovaranja na elektroničku poštu, poziva, poruka i mnogo drugih poslovnih izazova moraju se brinuti o obrazovanju djece. Zato sam odlučila ocjenjivati ono što je zorno, primjenjivo, praktično, ali i dinamično. Što se tiče hrvatskoga jezika, vrednovati se mogu različiti tipovi usmenih vježbi (prepričavanja tekstova, pričanja prema slikama, čitanja i dr.), a na isti se način mogu provjeriti i jezična znanja (objasniti i oprimjeriti određenu vrstu riječi poput imenica, izreći izjavnu rečenicu, upitnu ili uskličnu, objasniti određeno pravopisno pravilo), ali i medijska kultura ili lektira (može se snimiti igrokaz, predstaviti obilježja nekoga kraćeg filma, prikazati najzanimljiviji dio u pročitanome djelu itd.). Sve se te aktivnosti mogu provjeriti putem dvaju medija – kao zvučni zapis ili u obliku videa. Otprilike je podjednako i s matematikom, gdje povratno, preko videa, učenik ili učenica treba objasniti određeni matematički zadatak – put kojim je došao ili došla do rješenja (postupak geometrijskoga crtanja, put rješavanja zadataka riječima ili onih s više računskih radnji, različite postupke pisanih računskih operacija, postupak rastavljanja brojeva u zbrajanju brojeva do 20 i sl.). Moj je glavni saveznik videozapis koji se može snimiti pametnim telefonom. U mojemu je slučaju, nažalost, tako zbog mnogo tehničkih problema s kojima smo suočeni. Za prirodu i društvo roditelj može snimiti svoje dijete kako predstavlja neki zavičaj, prepričava, opisuje, iznosi ono što je naučio, a pritom sve to (primjerice u 4. razredu) učenik može i pokazati na zemljovidu, pa čak i učenik prvoga razreda s pomoću slika i teksta u udžbeniku (i radnoj bilježnici) može ispričati što je naučio. Glazbena kultura, pak, pruža mogućnost da se snimi pjevanje, tjeloglazba, ritamske improvizacije. U ovoj mojoj specifičnoj situaciji, čak i uz sve mjere socijalne distance i opreza, seoski nam okoliš omogućuje da u sklopu TZK možemo putem videozapisa vidjeti i ocijeniti trčanje, dodavanje lopte, vožnju biciklom ili koturaljkama (i u Školi na trećem učenici svladavaju elemente tenisa, hrvanja i boks koji nisu sadržajno predviđeni za obradu u nižim razredima u tome obliku). Ocjenjivanje likovnih radova nešto je složenije jer bi trebalo snimiti proces nastanka djela, a ne gotovoga uratka, no i to se može putem videopoziva.

            Iz ove sam situacije spoznala nešto vrlo vrijedno. Mi, učiteljice i učitelji razredne nastave, čak i uz potpuno nove, ograničene i zaista nepovoljne uvjete u svakome pogledu – pronalazimo rješenje. To možemo i znamo zato što smo učitelji. No sigurna sam da ćete se složiti: vrijeme je da naša država svim učenicima u Hrvatskoj osigura ravnopravne uvjete u kojima će učiti, stvarati i rasti.

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Naša glazbena priča

Početni impuls nastanku projekta Naša glazbena priča dale su vesele, razigrane i znatiželjne okice novih prvašića koji su kročili početkom školske godine 2013./14. u razred učiteljice razredne nastave Silvane Crljen. Bila je to skupina izrazito muzikalnih učenika, kristalne intonacije i izvrsnih ritamskih sposobnosti.

Aktivna učionica

Većina osnovnoškolske djece provede prosječno 70 posto svojeg vremena u učionici sjedeći. Štoviše, i izvan učionice opao je broj učenika koji pješače do škole dok, istodobno, sve veći broj provodi više vremena pred zaslonima. Djeca u dobi od pet do šesnaest godina danas provode prosječno šest i pol sati pred zaslonima u usporedbi s oko tri sata u 1995. godini.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Saša Veronek Germadnik, Miroslava Vekić, Ulita Pocedić, Maja Križman Roškar
udzbenik
Marijana Martić, Gordana Ivančić, Esma Sarajčev, Suzana Bralić
udzbenik
Ušćumlić Danica
udzbenik
Kristina Čajo Anđel, Daška Domljan, Paula Vranković