29. travanj 2020.

Razgovor sa Zoranom Vakulom – prvi dio

Autor: Maja Jelić Kolar

Postoji jedna znanost koju svatko od nas svakoga dana treba. Neki o njezinim predviđanjima ovise više, a neki manje. Ta je znanost rasprostranjena i popularna, a njezini su rezultati svakodnevno dostupni široj javnosti. Riječ je o meteorologiji, a mi smo razgovarali s meteorologom koji nas redovito izvještava o vremenskim prilikama ili neprilikama koje nas očekuju. Njegove su prognoze domišljate i dovitljive, precizne i pouzdane. Razgovarali smo, pogađate, s meteorologom Zoranom Vakulom. Razgovor vam donosimo u dva dijela.

 

Najpoznatiji ste meteorolog u Hrvatskoj, a uz to i javna osoba. Pretpostavljam da niste zamišljali svoju karijeru takvom kad ste bili osnovnoškolac. O čemu ste tada razmišljali i što Vas je zanimalo?
 

Najpoznatiji? Možda. Ali umjerenije je reći jedan od poznatijih koji se mogu čuti, vidjeti i čitati u hrvatskome medijskom prostoru... Kad se prisjetim mladosti – razmišljanja su bila kojekakva, od učitelja, policajca, novinara, prodavača tiskovina, ugostitelja, čak i „prokletoga tajnog agenta“, kao što pjevaju „Prljavci“, i još dosta toga… Smatram da imam sreću što u sadašnjem poslu objedinjujem mnogo toga još iz mladosti. Tijekom osnovne škole u Pitomači i srednje u Virovitici bavio sam se mnogobrojnim aktivnostima, i na nastavi i izvan nje, koje mi i danas pomažu u radu. Bio sam aktivan u recitatorskoj, novinarskoj i glumačkoj grupi; ponekad se javljao na Radio Đurđevac i Viroviticu kao dopisnik iz Pitomače, i to u stihu i rimi; vodio konferanse, priredbe, recitale; pripremao i vodio kvizove znanja; sastavljao križaljke i rebuse; objavljivao svoje „novine“ pisane na pisaćem stroju u malome broju primjeraka, ovisno o kvaliteti indigo papira; bio ministrant i čitač tijekom misa u Župi sv. Vida; učio o filmskim kadrovima, snimanju i montiranju, pripremao scenarije i knjige snimanja u Kinoklubu Slavica, čak neke filmove snimao i montirao; natjecao se u matematici i biologiji; organizirao rad pionirske i omladinske organizacije u školi i mjestu... A i aktivno bavljenje sportom, najprije stolnim tenisom i košarkom, zatim i kuglanjem – naučilo me disciplini i organiziranosti.

 

Kad ste se odlučili za meteorologiju?

 

Tek na 3. godini - ne života, nego studija inženjerske fizike na zagrebačkome Prirodoslovno-matematičkom fakultetu odlučio sam se za meteorologiju, nakon prve dvije godine opće fizike i jedne godine geofizike. Kao studentu s prebivalištem stotinjak kilometara od Zagreba, cilj mi je bio što prije diplomirati i zaposliti se – bez posebnih planova gdje – te smanjiti roditeljski trošak mojega studiranja i stanovanja. Već početkom četvrte godine imao sam poslovne ponude, no bojao sam se ako počnem raditi, da ću kasniti s ispitima i diplomom, pa čak i sasvim ih zanemariti. Pravi plan za posao imao sam tek u proljeće četvrte godine, kada mi je Tomislav Vučetić, tadašnji ravnatelj DHMZ-a, sada pokojni, ponudio posao u DHMZ-u. Obećao sam položiti sve ispite do listopada, te početi raditi u DHMZ-u kao tehničar i usporedno pripremati diplomski. Obećano – ostvareno. Diplomirao sam u siječnju 1995. i počeo raditi kao meteorolog u Sektoru za vremenske prognoze i analize, čiji sam načelnik postao 10 godina poslije. Znatno prije nego što sam maštao. Već 1996. godine postao sam suradnik HRT-a, u proljeće radija, na ljeto i televizije, i sve do 2013. godine radio usporedno i u DHMZ-u i na HRT-u. U međuvremenu su stizale ponude i s drugih televizija, čak i nekih izvan Hrvatske, ali sam dosad ostao vjeran HRT-u. Čak je bilo, i još ima ideja o prestanku rada kao meteorolog. I o tome razmišljam.  Svaki posao ima pozitivne i negativne strane. Dosad sam i jedne i druge uspješno podnosio, a nadam se da ću i ubuduće. Kritike su uvijek dobrodošle, ne samo pozitivne – ako su iskrene, od lažnih nema dugoročne koristi, nego i negativne, jer čovjeku daju spoznaju o raznolikosti mišljenja, pogleda, logike, mogućim promjenama i prilagođavanjima.

 

Jesu li postojale neke osobe koje su Vas u školskoj dobi poticale na znanost?
 

Možda bi bilo odviše smiono reći „na znanost“, ali već u osnovnoj školi bilo je učitelja i profesora koji su se trudili ne tražiti samo pamćenje činjenica, nego i poticati na samostalno zaključivanje, traženje rješenja… Primjerice, sjećam se prvoga sata fizike u 7. razredu OŠ Petra Preradovića u Pitomači. „Strašni“ prof. Šegregur došao je u razred i, među ostalim, donio staklenu posudu napunjenu većim kamenjem i pitao: „Je li posuda puna?“, pa kada bismo rekli da jest – u nju bi još usuo sitni pijesak i ponovio pitanje i opet dobio potvrdan odgovor. I ponovno nas iznenadio ulijevajući vodu u istu posudu… A sjećam se i pitanja: „Vuče li konj kola ili ih gura?“ Nije li to poticaj na razmišljanje, zaključivanje? I to ne samo na satima fizike…

 

Kakvi su tada bili uvjeti za praktičan istraživački rad u učionicama?
 

Ne mogu uspoređivati s današnjima jer ne znam kako je, ali sam se čudio kada moja kći u osnovnoj školi tijekom tehničkoga odgoja nije smjela piliti kako se ne bi ozlijedila, a domaćinstvo sa šivanjem, pletenjem i drugim sličnim aktivnostima nije uopće imala. A i to je područje za istraživanje i pokazivanje samostalnosti, spretnosti. Sjećam se da je u kabinetu tehničkoga odgoja pisalo nešto u smislu: „Što čujem – zaboravim. Što pročitam – malo zapamtim.  Što učinim – najbolje shvatim, razumijem i znam.“ Računala tada nismo imali, čak smo i u srednjoj školi najčešće programirali na ploči, ali smo i u kabinetima kemije, biologije i fizike radili pokuse, mjerenja…

 

 

Kad ste shvatili da ćete se baviti znanošću? Jeste li i to mogli „prognozirati“?
 

Pa ne mogu baš reći da sam neki znanstvenik. Diplomirao sam fiziku – geofiziku s meteorologijom na zagrebačkome Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u siječnju 1995. godine prvi u generaciji. Nakon diplome, uz rad sam položio i potrebne ispite za magisterij, čak sam ga počeo i pripremati, ali kada mi nije prihvaćen prijedlog teme „Ekonomska vrijednost vremenske prognoze“ – područja kojim se tada nitko u Hrvatskoj nije bavio, a i u Europi je tek bilo u začetcima, i još sam shvatio uvjete dostizanja magisterija – malo sam se „naljutio“ i odustao. Poslije sam se zahvalio i na ponudi da mi to bude tema disertacije na Ekonomskome fakultetu…

 

Što Vas je privuklo više od znanosti?

Znanstvenim sam se radom relativno malo bavio. Mogao sam više, ali mi je zanimljivija bila svakodnevna „operativa“ i sve što joj može pomoći. No ponosan sam što se već 1997. godine u publikaciji Svjetske meteorološke organizacije objavio moj izvještaj o primjeni i verifikaciji dugoročnih prognoza u RH. Uočivši moje zanimanje za verifikaciju, na daljnje aktivnosti poticao me i učio sada pokojni dr. sc. Josip Juras, s kojim sam objavio nekoliko znanstvenih radova, a još više sam ih, manje znanstvenih, više „operativnih“, redovitih izvještaja, pripremio s kolegom Lovrom Kalinom, koji sada radi na mjestu voditelja Službe za vremenske analize i prognoze DHMZ-a, s kojega sam 2013. godine otišao raditi na HRT.

Ponosan sam i na objavljen rad u SAD-u 2009. godine, koji sam napisao na zamolbu Jeffa Laze, svjetski poznatoga ekonomista koji se bavi vrijednostima meteorološke informacije, vidjevši moju prezentaciju o ekonomskoj vrijednosti vremenske prognoze u RH na skupu Svjetske meteorološke organizacije u Sofiji. No ne mislim da me sve to čini znanstvenikom. Barem ne u smislu kako doživljavam „prave“ znanstvenike. Smatram se samo jednim u nizu „običnih“ meteorologa – prognostičara, za kojega kažu da ima nešto više novinarskoga dara. Nismo svi za sve. I bez znanstvene karijere – zadovoljan sam svojim poslom. Hvala Bogu!

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Naša glazbena priča

Početni impuls nastanku projekta Naša glazbena priča dale su vesele, razigrane i znatiželjne okice novih prvašića koji su kročili početkom školske godine 2013./14. u razred učiteljice razredne nastave Silvane Crljen. Bila je to skupina izrazito muzikalnih učenika, kristalne intonacije i izvrsnih ritamskih sposobnosti.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Sanja Škreblin, Sanja Basta, Nataša Svoboda Arnautov
udzbenik
Sanda Marjanović