U današnje digitalno doba, s novim generacijama učenika, ključno je preispitati tradicionalne metode i prigrliti inovativne pristupe koji će potaknuti ljubav prema čitanju, a ne stvoriti osjećaj obveze. Ovaj članak istražuje povijesni razvoj lektire u hrvatskom školstvu te predstavlja kamišibaj, inovativnu tehniku koja unosi svježinu i kreativnost u obradu književnih djela u razrednoj nastavi.
Pojam lektira prvi put se spominje u Nastavnom planu i programu za osnovne škole iz 1944. godine. Zanimljivo je da taj plan nije navodio autore niti naslove književnih djela, već su bile preporučene vrste književnih djela za niže razrede osnovne škole. Tako su, primjerice, učenici prvog razreda čitali zidne čitanke, početnice – bukvar, zidne novine i pjesme. Za drugi razred bile su predviđene basne i pjesme. U trećem i četvrtom razredu učitelji su imali veću autonomiju, s preporukom da odabiru književna djela razumljiva djeci tog uzrasta. Prvi popis lektire koji je sadržavao konkretne naslove i autore književnih djela pojavljuje se u Nastavnom planu i programu iz 1960. godine.
Prema važećem Kurikulumu iz 2019. propisano je koliko književnih djela učenici trebaju pročitati u pojedinom razredu. Uz obavezne naslove, učitelji imaju slobodu izbora dodatnih djela, što omogućuje prilagodbu sadržaja interesima učenika i suvremenim trendovima.
Pravi izbor i način obrade lektirnog djela ključni su za razvoj djetetove ljubavi prema knjizi i njegovo formiranje u čitatelja. Učitelji moraju voditi računa o tome da odabrana djela budu prilagođena čitateljskim sposobnostima i interesima učenika. S obzirom na to da djeca uče oponašanjem, učitelj treba biti uzor koji s voljom i željom uvodi učenike u svijet književnosti.
Pristup obradi lektire ne treba biti unificiran, već ga treba stalno preispitivati i prilagođavati novim generacijama učenika. Najveća prednost ovakvog pristupa je individualizacija sadržaja. Svaki učitelj može pripremiti aktivnosti koje će učenicima najbolje približiti književno djelo. Sat lektire trebao bi biti zanimljiv i zabavan kako bi pobudio radoznalost, maštu i osjećaje, a čitanje lektire pretvorio u užitak, a ne u obavezu.
Aktivnosti ovise o dobi i predznanju učenika, interesu za rad te samom sadržaju književnog djela. Moguće ih je provoditi u različitim dijelovima sata, a sam učitelj procjenjuje koja je aktivnost najbolja za koji dio sata.
Jedna od aktivnosti koja je posebno motivirala učenike trećeg razreda Područne škole iz Ivanovaca Đakovačkih bila je priprema lektirnog djela prikazana kamišibaj tehnikom.
Kamišibaj je japanska tehnika pripovijedanja s pomoću slika. U ovoj vještini dolazi do spoja različitih umjetnosti – slike, riječi, zvuka i pokreta. Izvrsno je sredstvo za rad s književnim djelom jer potiče maštu, kreativnost, likovnu i govornu izražajnost te razvija jezične i komunikacijske vještine.
Kamišibaj potječe iz Japana, gdje je tradicijski oblik pričanja priča djeci. Početkom prošloga stoljeća na ulicama Japana pojavili su se pripovjedači koji su biciklom putovali iz sela u selo. Prodavali su ručno izrađene slatkiše, a na biciklu je bila pričvršćena i mala drvena kutija – butaj. U butaj se umeću slike s pomoću kojih pripovjedač pripovijeda priču. Svaki butaj ima okvir, vratašca i prostor za slike koje se umeću i pomažu u pripovijedanju.
Kada bi se prodavač, odnosno pripovjedač, oglasio, djeca bi se okupila oko njega, kupila slastice i poslušala priču ispričanu s pomoću kamišibaja. Bila im je to lijepa nagrada za kupnju. Pripovjedač je bio domišljat, a njegove priče dobivale bi nastavak novom kupnjom njegovih slastica.
Ova tradicija gotovo je izumrla pojavom televizije, no danas se ponovno oživljava u radu učitelja i knjižničara.
Kamišibaj prethodi još jednoj umjetnosti – nijemom filmu. Prikazivanje nijemog filma u Japanu razlikovalo se od prikazivanja istog u Europi i drugim državama svijeta. Japanski nijemi film nije bio popraćen glazbom, već je zvučnu sliku davao narator, govornik – benishi. Benishi je u Japanu imao umijeće izražajne izvedbe koja je podrazumijevala prepričavanje priče filma te nerijetko i dijaloga između likova. Često su scenariji bili pisani kako bi se prilagodili pripovjedaču. Benishi su u to vrijeme bili proslavljene zvijezde i zahvaljujući njima japanski nijemi film snimao se i prikazivao u kinima sve do 1940. godine.
Kamišibaj se tijekom Drugog svjetskog rata koristio i u propagandne svrhe. Pripovjedač bi donosio izvještaje s fronta i pričao o hrabrim podvizima i uspjesima ratnih junaka. Ovdje se koristio u svrhu podizanja morala kod stanovništva, što je uzrokovalo popularnost kamišibaja među svim uzrastima, ne samo među djecom.
Za prikaz lektirnog djela ovom tehnikom potrebne su prethodne upute. Učenici pripremaju tvrđi papir A4 ili A3 formata. Upotrebljavaju likovnu tehniku po izboru (bojice, tuš, flomasteri, pastele, kolaž, kombinirane tehnike...). Jedna priča može sadržavati 3 do 33 crteža, no većina se sastoji od 12 do 16 crteža. Način pripovijedanja priča ovisi o maštovitosti i kreativnosti pripovjedača. Učenici su kreatori svojih priča te mogu dodavati zvukove, šumove, glazbu, pričati u parovima...
Ovom tehnikom možemo se koristiti ne samo pri obradi lektirnog djela nego i u nastavi izražavanja te književnosti. Učenici mogu prepričati određenu priču te izraditi crteže kojima će pratiti svoje pripovijedanje. Pri oslikavanju kadrova učenici se vode idejom da je manje više te crtaju samo nužne elemente, bez previše detalja. Ostalo je na pripovjedaču da slušatelja uvede u svijet priče.
Kamišibaj je izvrstan primjer kako tradicionalne tehnike mogu pronaći svoje mjesto u suvremenoj nastavi, unoseći elemente igre, kreativnosti i suradnje. Ovakvim inovativnim pristupom, učitelji imaju priliku ne samo obraditi lektiru, već i potaknuti cjeloživotnu ljubav prema čitanju i razvoju jezičnih i umjetničkih vještina kod učenika. Uvođenjem novih metoda lektira postaje doživljaj, a ne samo obveza, što je ključno za stvaranje generacija aktivnih i zainteresiranih čitatelja.