Sažetak
U svijetu u kojem slike brzo bljesnu i nestanu, a priče se sve rjeđe pripovijedaju, usmena predaja, kao temelj prenošenja mudrosti i znanja, sve češće ostaje u sjeni suvremenih medija. Čini se, kako pod naletom suvremenih medija, žive priče sve rjeđe odzvanjaju prostorima odrastanja, a usmena predaja polako blijedi. Ipak, upravo je to zaboravljeno blago ušetalo u Osnovnu školu Šime Budinića u Zadru kroz usmenu predaju 86-godišnjeg narodnog kazivača Marijana Bodulića.
Uvod
Sve je započelo jednog dana u Posedarju, mjestu smještenom 22 km sjeveroistočno od Zadra. Tamo sam se susrela s Marijanom Bodulićem, 86-godišnjim narodnim kazivačem. Gospodin Bodulić još uvijek živo pamti priče koje je, kao dječak, slušao od svog učitelja Kreše Baraća. Zadivio me način na koji je pripovijedao u stihovima, ritmično i emotivno, baš kako ih je nekad i čuo. Snimila sam njegovu izvedbu, a kasnije je i transkribirala. Isprva sam mislila da je time naše zajedničko putovanje završeno. No, dogodilo se suprotno. Njegova verzija bajki potaknula me na razmišljanje o njihovoj vrijednosti u obrazovnom kontekstu. Pitala sam se može li lančana predaja, koja je putovala iz učiteljevih usta u dječačko uho, a potom u stariji, ali i dalje jasan glas, postati most između generacija i naći put do učionice.
Glavni dio
U nastojanju da sačuvam od zaborava bajke Vuk i sedam kozlića, Crvenkapicu i Ivicu i Maricu, izvorno zabilježene u zbirci braće Grimm, a u ovom slučaju prenesene i oblikovane usmenim kazivanjem narodnog kazivača, odlučila sam ih transkribirati. Te su bajke bile živi trag narodnog pamćenja, prenesene glasom kazivača, bogate ritmom, emocijom i jezikom prošlih vremena. Izgovarajući ih naglas i promišljajući o njima u tišini, sve sam se dublje povezivala s njima, a one su sve snažnije tražile izlaz i svoj izvorni oblik, pripovijedanje. U trenutku u kojem su bajke postale dio mene, kada sam osjetila užitak pripovijedajući ih, postala sam most između tradicije i djetinjstva, između riječi iz prošlosti i učenika koji ih tek trebaju čuti. Priče su nestrpljivo čekale da ožive glasom učiteljice pripovjedačice. No, za početak su učenici slušali autentičan glas narodnog kazivača, postavljali pitanja o životu kazivača, interesiralo ih je kako je bajke naučio i kako je moguće da ih se još uvijek sjeća nakon toliko godina. Analizirali smo obilježja bajke, ritam i jezik stihova te uspoređivali usmenu verziju s književnim inačicama bajki koje nalazimo u knjižnicama. Bajke su postale dio razredne svakodnevice i povezivale se s nastavnim sadržajima Prirode i društva, Likovne kulture, Glazbene kulture, Sata razrednika i Hrvatskoga jezika. Kad bi došlo na red pripovijedanje, priče su oživljavale u učionici, u kutku Vrijeme je za priču, u kojem visi čupavi, bijeli oblak koji svijetli samo kad se pripovijedaju priče. Učenici su uvedeni u svijet bajki bez dodatnih pomagala, oslanjajući se na izražajnost, ritam, geste, emociju i prisutnost pripovjedača. Razmišljajući o različitim metodičkim pristupima pripovijedanja, odlučila sam bajke pripovijedati i pomoću filca, tehnike koja spaja sliku, pokret i riječ. Za ovaj pristup potrebno je izraditi figurice od filca koje predstavljaju likove i mjesta događanja, te stalak koji drži čvrstu podlogu obloženu filcem. Pripovijedanje na filcu potiče pozorno slušanje, maštu i pamćenje u slikama, a takvo uranjanje u priču inspiriralo je učenike da i sami postanu pripovjedači.
Bajke se nisu željele zadržati samo unutar naše učionice, uskoro su ih poželjeli čuti i učenici i učiteljice iz drugih odjeljenja. Tako su priče započele svoje putovanje od učionice do učionice. No, ni to im nije bilo dovoljno. Put su nastavile do Gradske knjižnice u Zadru, gdje su ih učenici pripovjedači pripovijedali svojim vršnjacima, ali i djeci iz zadarskih vrtića, pronalazeći tako novu publiku. Bajke su pronašle svoje mjesto i na Festivalu znanosti, na kojem su pripovijedane u sklopu radionice U mreži stihovanih bajki narodnog kazivača, spajajući bogatstvo narodne tradicije s modernim obrazovnim pristupima. Svoj put nastavile su i do Smotre literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo, na kojoj su potvrdile svoju univerzalnu vrijednost. S bajkom Vuk i sedam kozlića sudjelovali smo na 7. Državnoj smotri i Masterclassu u usmenome pripovijedanju za djecu i mlade: Logos 2025., koja je okupila male zaljubljenike u priče i pripovijedanje te njihove mentore. Predstavnica našeg razreda pripovijedala je bajku u stihovima prema kazivanju gospodina Marijana Bodulića te je na pozornicu moderne dječje pripovjedačke scene donijela autentičan duh usmene predaje. Među izvrsnim nastupima posebno je istaknuto njezino pripovijedanje. Proglašena je ambasadoricom pripovijedanja te je predstavljala Zadar i Zadarsku županiju na nagradnoj edukaciji u sklopu pripovjedačkog Masterclassa u Varaždinu. Potaknuti ljepotom slušanja i govorenja, učenici su bajke u stihovima pripovijedali jedni drugima. Govoreći glasom tradicije, bajke su prenijeli izvan učionice i spontano preuzeli ulogu čuvara kulturne baštine. Vjerujem da ovakvi trenutci učenja ostaju trajno upisani u dječja sjećanja, kao svjetionici znanja i povezanosti s prošlošću. Poput duboke vode, koja neprestano teče, usmena predaja pronalazi put kroz generacije i prilagođava se svim vremenima zadržavajući svoju svevremensku vrijednost.
Zaključak
Tijekom susreta s narodnim kazivačem Marijanom Bodulićem, učenici OŠ Šime Budinića upoznali su bajke Crvenkapa, Ivica i Marica te Vuk i sedam kozlića u stihovanom obliku usmenog pripovijedanja. Kontinuitet usmene predaje postaje vidljiv kada bajke, koje je narodni kazivač sada u poznim godinama, upamtio još kao dječak slušajući svoga učitelja, pronađu mjesto u suvremenim učionicama i ožive dječjim glasovima. Nova publika, nadahnuta pričama, preuzela je ulogu prenositelja tradicije, nastavljajući ih pripovijedati. U tom prijenosu bajke se obnavljaju čuvajući jezik, sjećanje i osjećaj pripadnost. Tako bajke nastavljaju svoj put, osiguravajući svoju prisutnost u jeziku i kulturnoj svijesti današnjice. Usmena je predaja tiho ušla u našu učionicu, a iz nje je izašla glasno, nošena glasovima učenika koji su bajkama dali novi život. I to je možda najljepši završetak svake bajke, onaj u kojem učenici postaju pripovjedači.