U izolaciji čitam što i prije izolacije: svašta. Samo sad imam malo više vremena nego inače: ne zato što je posla manje, nego zato što se vrijeme nekako dijeli u drukčijim porcijama. Na popisu knjiga koje se trenutačno mnome bave ima teorije (ali uvijek u bliskom kontaktu s praksom), lijepe književnosti (ali uvijek u dodiru sa životom), odraslih knjiga za djecu i mlade i slikovnica koje nisu nužno za djecu.

Maša Grdešić: Zamke pristojnosti. Eseji o feminizmu i popularnoj kulturi. Fraktura 2020.

Zadnje javno događanje na kojemu sam prije ove karantene sudjelovala bio je inspirativni festival Feminizam je za sve u organizaciji nakladničke kuće Fraktura. Zamke pristojnosti jedna je od šest zanimljivih i aktualnih zbirki eseja nove biblioteke Platforma koje je besprijekorno pomno uredila Marija Ott Franolić. Eseji Maše Grdešić podijeljeni su tematski i lako je i lijepo kroz njih se probijati. Stil je teorijski, obiluje referencama za dodatno čitanje i gledanje, ali istodobno je topao i blizak, i pun svakodnevice, autoričine i naše. Živi dokaz da se akademska sfera može i treba baviti životom i svijetom oko nas.

Miljenko Jergović: Mama Leone. Europapress holding 2006.

Ova mi zbirka priča stoji na polici otkad je izišla u kiosk-izdanju Jutarnjeg lista i tek sam je ovih dana, u preslagivanju polica, uzela u ruke. Htjela sam pročitati prvih par priča u neke potpuno druge svrhe, ali na kraju sam, u tri dana i u svrhe užitka u tekstu, pročitala sve. Potpuno me omađijala perspektiva dječjeg pripovjedača i silna, u prvi mah neočekivana duhovitost odraslog autora. Zbog djece, smijeha i mnogih momenata prepoznavanja sad priče iz Mame Leone čitam djeci prije spavanja. Odabrane, doduše, ali u integralnoj verziji. I slušaju širom otvorenih očiju o dvorcu kraljice Zaboravke, mami s bisernom naušnicom i tati koji slaže sve što ima hiljadu malih dijelova. I izgledaju kao da znaju o čemu im vršnjak pripovjedač govori.

Zoran Ferić i Irena Jukić Pranjić: Piton. Knjiga u centru 2019.

Eksperimenti s formom uvijek me unaprijed dobiju: nema veze jesu li uspjeli ili nisu, ali zakvačim im u glavi medalju za hrabrost da kroče neutabanim stazama. Projekt koji osmišljava i uređuje Zoran Pongrašić gura literarne i likovne žanrove preko rubova, a autore ciljano baca po nekartiranim teritorijima: slikovnica više nije za djecu, stripaši su napustili svoje table, a pisci kojima pisanje uz slike nije bilo ni u peti odjednom osvanu na dinamičnim duplericama. Dosad je u dva kola izišlo šest slikovnica, ali meni je Piton najbolja. Irena Jukić Pranjić fascinirala me svojim razumijevanjem mehanizama pripovijedanja, a onda još i neočekivanom vizijom Ferićeve priče i vještinom kojom je sve to prevela u svoj, slikovni medij. Uz humor! Crni, bijeli, sivi, i smijeh, makar i s knedlom u grlu, to cijenim najviše.

Jasminka Petrović: Leto kad sam naučila da letim. 2015.

Slušala sam jednom Jasminku Petrović u razgovoru o njezinu velikom opusu knjiga i slikovnica i neumornom kreativnom radu s mladima i za mlade, i rekla je nešto što sam zapamtila: „Djeca su uvijek ista, samo se scenografija i kostimografija mijenjaju.“ I to je jedna od poruka ovog slojevitog, odlično napisanog romana. Naslov je divan, odmah vas digne barem dva, tri metra iznad zemlje. I dok tako lebdite, kreće priča o tinejdžerici iz Beograda koja s bakom provodi ljeto na Hvaru i čini se kao da će to biti apokalipsa od ljeta u sudaru svjetova. Ali samo se čini. Djeci će to biti veselo i duhovito i blisko (i neće im trebati prijevod), a odraslima isto, ali na podlozi od neizbježne melankolije i bockavih kratkih tuga.

Anita Peti-Stantić: Čitanjem do (spo)razumijevanja. Ljevak, 2019.

Knjiga o igri, jeziku i čitanju kojoj se često vraćam i koja mi služi kao podsjetnik, priručnik, enciklopedija i leksikon. Baca niz novih reflektorskih snopova na čitanje kao proces i pomaže razumjeti kako djeca usvajaju pisanu riječ – i zašto to ne ide uvijek onom brzinom i lakoćom koju smo mi odrasli zamislili. Upozorava na praktičnu važnost teksta u današnjem hiperlinkanom svijetu, objašnjava tko su čitači, a tko čitatelji i naglašava ono što kao roditelji i učitelji često zaboravljamo: čitanje je važno za sve predmete, a ne samo za hrvatski. U ovoj ćete vrijednoj knjizi naći i bogat popis preporuka kvalitetnih slikovnica i knjiga za djecu koje je autorica uključila u svoje istraživanje.