Sažetak
Inkluzivno obrazovanje jedno je od temeljnih načela suvremenog odgojno-obrazovnog sustava Republike Hrvatske. Njegov je cilj omogućiti svim učenicima jednake mogućnosti za učenje i razvoj, neovisno o njihovim sposobnostima, teškoćama ili posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Posljednjih godina broj učenika s teškoćama u razvoju uključenih u redoviti sustav obrazovanja kontinuirano raste, što pred učitelje postavlja nove izazove i odgovornosti. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati iskustva učitelja osnovnih škola u radu s učenicima s teškoćama u razvoju, njihovu procjenu vlastite pripremljenosti za rad, dostupnost stručne podrške te najveće izazove s kojima se susreću u svakodnevnoj nastavnoj praksi. Istraživanje je provedeno među 92 učitelja osnovnih škola putem anonimnog online upitnika izrađenog u alatu Microsoft Forms. Rezultati pokazuju da učitelji prepoznaju vrijednost inkluzivnog obrazovanja, ali istodobno ukazuju na nedostatak vremena za individualni rad, nedovoljnu stručnu podršku i potrebu za dodatnim stručnim osposobljavanjem. Dobiveni rezultati potvrđuju da uspješna inkluzija zahtijeva sustavnu podršku učiteljima i jačanje stručnih timova u školama.
Ključne riječi: inkluzivno obrazovanje, učenici s teškoćama u razvoju, učitelji, stručno osposobljavanje, stručna podrška
1. Uvod
Tijekom više od trideset godina rada u školi svjedočila sam brojnim promjenama u hrvatskom obrazovnom sustavu. Kao učiteljica engleskog i talijanskog jezika u Osnovnoj školi kneza Trpimira uvijek sam nastojala prilagoditi svoj rad potrebama učenika i promjenama koje donosi suvremeno obrazovanje. Međutim, posljednjih godina primjećujem da se opseg i složenost učiteljskog posla značajno mijenjaju.
U školskoj godini 2025./2026. gotovo u svim razrednim odjelima u kojima predajem prisutan je veći broj učenika s teškoćama u razvoju i učenju. U većini razreda rade i pomoćnici u nastavi. Takva situacija nije iznimka nego postaje svakodnevica mnogih hrvatskih škola. Istodobno, moja škola već godinama radi u vrlo zahtjevnim prostornim uvjetima. Zbog nedostatka prostora nastava se i dalje organizira u tri smjene, što dodatno otežava planiranje nastave, suradnju među djelatnicima i organizaciju stručne podrške učenicima.
Kao učiteljica snažno podržavam ideju da svako dijete ima pravo na obrazovanje i osjećaj pripadnosti školskoj zajednici. Uključivanje učenika s teškoćama u redovne razredne odjele donosi brojne dobrobiti, kako za njih same tako i za njihove vršnjake. Učenici razvijaju empatiju, toleranciju i razumijevanje različitosti, a škola postaje mjesto u kojem se njeguje kultura prihvaćanja.
Ipak, svakodnevna praksa često pokazuje da se učitelji nalaze između visokih očekivanja sustava i stvarnih mogućnosti rada u učionici. Potreba za individualizacijom nastave, izradom prilagođenih materijala, suradnjom s roditeljima, pomoćnicima u nastavi i stručnim službama zahtijeva dodatno vrijeme i stručna znanja.
Upravo je iz tih razloga nastala ideja za ovo istraživanje. Dijelom iz profesionalne znatiželje, a dijelom iz potrebe da provjerim dijele li i drugi učitelji slična iskustva, željela sam dobiti uvid u stvarno stanje u školama. Posebno me zanimalo osjećaju li učitelji da imaju dovoljno podrške za rad s učenicima s teškoćama te smatraju li da su uvjeti rada postali zahtjevniji zbog sve veće zastupljenosti inkluzivnog obrazovanja.
Posebnu motivaciju predstavljala je i činjenica da se učitelji sve češće suočavaju s izazovima za koje nisu uvijek imali dovoljno prilika stručno se pripremiti. Istodobno, stručni timovi u mnogim školama nisu dovoljno brojni da bi pružili kontinuiranu podršku svim učenicima i učiteljima kojima je ona potrebna. Smatrala sam važnim prikupiti mišljenja kolega kako bi se dobila jasnija slika o stvarnim potrebama učitelja i mogućim načinima unapređenja prakse.
2. Teorijski okvir
Inkluzivno obrazovanje temelji se na uvjerenju da sva djeca imaju pravo na kvalitetno obrazovanje bez obzira na svoje individualne razlike. Učenici s teškoćama u razvoju uključuju vrlo heterogenu skupinu učenika. Među njima su učenici sa specifičnim teškoćama u učenju, poremećajem pažnje i hiperaktivnosti, poremećajima iz spektra autizma, intelektualnim teškoćama, govorno-jezičnim teškoćama te različitim motoričkim i senzornim oštećenjima.
Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi učenicima s teškoćama osigurava se pravo na primjeren oblik školovanja, individualizirane postupke i različite oblike podrške tijekom obrazovanja. U praksi to podrazumijeva prilagodbu nastavnih sadržaja, metoda rada, načina vrednovanja te suradnju različitih stručnjaka uključenih u odgojno-obrazovni proces.
Inkluzivno obrazovanje ne podrazumijeva samo uključivanje učenika s teškoćama u redovite razredne odjele, već stvaranje okruženja u kojem svaki učenik može napredovati u skladu sa svojim mogućnostima. Takav pristup zahtijeva suradnju učitelja, roditelja, stručnih suradnika i pomoćnika u nastavi.
Delaney (2016) naglašava da kvaliteta inkluzivnog obrazovanja uvelike ovisi o dostupnosti stručne podrške i kontinuiranom stručnom osposobljavanju učitelja. Upravo su učitelji osobe koje svakodnevno prilagođavaju nastavu potrebama učenika i imaju ključnu ulogu u stvaranju poticajnog i uključivog razrednog okruženja.
Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da učitelji uglavnom prihvaćaju načela inkluzivnog obrazovanja, ali često osjećaju potrebu za dodatnim edukacijama, većom podrškom stručnih službi i boljim organizacijskim uvjetima rada.
3. Cilj i svrha istraživanja
Cilj ovog istraživanja bio je ispitati iskustva učitelja osnovnih škola u radu s učenicima s teškoćama u razvoju i učenju.
Željela sam:
- utvrditi koliko učitelji rade s učenicima s teškoćama
- ispitati kako procjenjuju vlastitu pripremljenost za takav rad
- istražiti koliko stručne podrške imaju na raspolaganju
- utvrditi postoje li pomoćnici u nastavi ondje gdje su potrebni
- prepoznati najveće izazove s kojima se učitelji susreću.
Svrha istraživanja bila je progovoriti u ime učitelja koji svakodnevno provode inkluzivno obrazovanje te prikazati njihova iskustva, potrebe i prijedloge za unapređenje prakse.
4. Metodologija istraživanja
Za potrebe istraživanja izradila sam online upitnik u alatu Microsoft Forms. Upitnik je sadržavao pitanja o iskustvu rada s učenicima s teškoćama u razvoju i učenju, procjeni vlastite pripremljenosti za rad, dostupnosti stručne podrške te izazovima s kojima se učitelji susreću u svakodnevnoj praksi.
Poveznica na upitnik distribuirana je učiteljima osnovnih škola elektroničkim putem. Sudjelovanje u istraživanju bilo je dobrovoljno i potpuno anonimno. Anonimnost sam namjerno odabrala jer sam željela dobiti što iskrenije i objektivnije odgovore. Smatrala sam da će učitelji otvorenije iznijeti svoja iskustva i mišljenja ako znaju da njihovi odgovori neće biti povezani s njihovim identitetom ili školom u kojoj rade.
U istraživanju su sudjelovala 92 učitelja osnovnih škola iz različitih dijelova Republike Hrvatske. Od toga je 89 ispitanika ženskog spola, a 3 muškog. U predmetnoj nastavi radi 56 ispitanika, dok ih je 36 zaposleno u razrednoj nastavi.
Istraživanje ima obilježja deskriptivnog anketnog istraživanja, a rezultati su prikazani opisno i brojčano.
5. Rezultati istraživanja
Rezultati pokazuju da čak 95,7 % ispitanika u ovoj školskoj godini radi s učenicima koji imaju rješenje o primjerenom obliku školovanja ili stručno mišljenje o teškoćama.
Kada su procjenjivali vlastitu pripremljenost za rad s učenicima s teškoćama, najveći broj ispitanika smatrao je da je djelomično kompetentan za takav rad. Značajan broj učitelja navodi da posjeduje osnovna znanja i iskustvo, ali istodobno izražava potrebu za dodatnim stručnim osposobljavanjem.
Kao najveće prepreke kvalitetnoj inkluziji učitelji navode nedostatak vremena za individualni rad, nedovoljnu stručnu podršku, velik broj učenika u razrednim odjelima, nedostatak dodatnih edukacija i neadekvatne materijalne uvjete.
Posebno je značajan podatak da gotovo polovica ispitanika smatra kako svi učenici kojima je potreban pomoćnik u nastavi nemaju osiguranu odgovarajuću podršku.
Iako su mišljenja o stručnoj osposobljenosti pomoćnika u nastavi različita, većina učitelja pozitivno procjenjuje suradnju s njima te ih smatra važnim dijelom podrške učenicima.
Rezultati također pokazuju da učitelji prepoznaju važnost inkluzivnog obrazovanja, ali smatraju da uspješna provedba zahtijeva više vremena, bolje uvjete rada i veću podršku stručnih službi.
6. Osvrt na rezultate istraživanja
Dobiveni rezultati u velikoj su mjeri potvrdili ono što sam i sama primjećivala tijekom dugogodišnjeg rada u školi.
Gotovo svi učitelji uključeni u istraživanje rade s učenicima s teškoćama u razvoju, što pokazuje da je inkluzivno obrazovanje postalo sastavni dio rada u hrvatskim školama. Međutim, rezultati također pokazuju da se učitelji često osjećaju preopterećeno i nedovoljno podržano.
Nije me iznenadio ni podatak da je nedostatak vremena za individualni rad označen kao najveći problem. Učitelji istodobno poučavaju cijeli razred, pripremaju prilagodbe za pojedine učenike, vode pedagošku dokumentaciju i surađuju s roditeljima i stručnim službama. U takvim okolnostima često je teško svakom učeniku pružiti onoliko podrške koliko bi mu bilo potrebno.
Rezultati su također pokazali da velik broj učitelja smatra kako stručni timovi u školama nisu dovoljno brojni kako bi odgovorili na sve potrebe učenika i učitelja. To je posebno važno u školama koje imaju velik broj učenika s teškoćama.
Kao učiteljica koja radi u školi s ograničenim prostornim mogućnostima i nastavom organiziranom u tri smjene, dobro razumijem izazove s kojima se kolege svakodnevno susreću. U takvim uvjetima organizacija dodatne podrške učenicima često zahtijeva dodatne napore svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa.
Smatram da rezultati ne dovode u pitanje vrijednost inkluzivnog obrazovanja. Naprotiv, oni potvrđuju da učitelji vjeruju u njegovu važnost i žele pružiti podršku svim učenicima. Ono što rezultati jasno pokazuju jest potreba za jačanjem sustavne podrške kako bi inkluzija bila kvalitetna i održiva.
7. Zaključak i preporuke za praksu
Provedeno istraživanje pokazalo je da učitelji svakodnevno ulažu velik trud kako bi učenicima s teškoćama omogućili kvalitetno obrazovanje i uspješno uključivanje u školski život.
Istodobno, rezultati ukazuju na potrebu za dodatnim stručnim osposobljavanjem učitelja, većom dostupnošću stručnih suradnika i boljim organizacijskim uvjetima rada.
Smatram da bi unapređenju inkluzivne prakse pridonijeli:
- češći stručni skupovi i radionice za učitelje
- veći broj edukacijskih rehabilitatora i drugih stručnih suradnika u školama
- bolja dostupnost pomoćnika u nastavi
- manji broj učenika u razrednim odjelima
- osiguravanje vremena za timsko planiranje i suradnju
- jačanje suradnje između škole, roditelja i lokalne zajednice.
Inkluzivno obrazovanje jedna je od najvažnijih vrijednosti suvremene škole. Međutim, njegova uspješnost ne ovisi samo o dobroj volji učitelja nego i o podršci koju im pruža sustav. Učitelji su spremni prihvatiti izazove inkluzije, ali za kvalitetan rad trebaju odgovarajuće uvjete, stručnu podršku i mogućnost kontinuiranog profesionalnog razvoja.
Autorica teksta: Tina Parać, prof., učitelj savjetnik
OŠ kneza Trpimira
Literatura:
Delaney, M. (2016). Special educational needs, Oxford University Press
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Preuzeto 4. lipnja 2026.,
https://mzom.gov.hr/istaknute-teme/odgoj-i-obrazovanje/zakon-o-odgoju-i-...
Ministarstvo znanosti i obrazovanja. (2024). Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje