24. lipanj 2020.

Dnevnik teacherice u karanteni II. dio

Autor: Suzana Mihelčić

Dragi dnevniče,

posljednjih nekoliko tjedana osjećam se kao da mi je netko vratio život koji mi je oduzet na dva mjeseca. Nova Ja – izišla sam među ljude te se uspješno socijaliziram držeći distancu, ponovno radim s najmlađim učenicima, a nastava 50:50, naspram onoj prije mjesec dana, pravi je preporod.

Prije prvog tjedna „nove normalne“ nastave razmišljala sam kako ću raditi s malcima i bila spremna na činjenicu da je moguće da koronadiscipline u razredu (ili na hodniku, odnosno školskom dvorištu, ovisno o tome gdje držim nastavu) neće biti. Djeca nisu vidjela prijatelje dva mjeseca, željni su kontakta, igre i zagrljaja učiteljice. No ostala sam ugodno iznenađena time kako su došli pripremljeni (većina njih) te znanjem kojim vladaju o važnosti pridržavanja uputa i samome virusu.

U početku sam vrtjela nekoliko aktivnosti dok nisam snimila cjelokupnu situaciju, a nakon prvog tjedna nastave zapravo nije bilo mnogo ograničenja glede odabira aktivnosti. Prošli smo nova pravila te su učenici dali prijedloge aktivnosti koje možemo raditi na satu. Zajednički su zaključci bili:
 

  1. Možemo raditi većinu starih aktivnosti prema novim pravilima.
     
  2. Igramo individualne igre tipa bingo, pantomima, Simon says i slične (ni slučajno preskočiti, zaboraviti ili potisnuti tu igru – ona je broj 1 na svakoj ljestvici, bila i bit će!).
     
  3. Pri igranju takvih igara ne skačemo previše da se ne bismo zadihali, kažu klinci, ako ima zaraženih među nama, virus se brže širi – u pravu su mali bistrići.
     
  4. Stručni žiri devetogodišnjaka ne preporučuje korištenje flashcards (eng. slikovne kartice) jer bismo svaku trebali više puta dezinficirati, a to nam nije nikako zgodno. Dezinficijens se ionako brzo troši jer odjednom im je super učestalo „prati“ ruke. Njima se koristim samo ja u tandemu s YES/NO karticama.
     
  5. Novi su hit upravo one – YES/NO kartice. Njima se mogu izvesti čuda, djeca se ne moraju pretjerano kretati, a zabava je na vrhuncu cijeli sat.

 

Pet stvari koje mi neće nedostajati

 

Nekoliko je mogućih scenarija početka sljedeće školske godine. Nekako mi se čini, kakva god bila epidemiološka situacija, da mi nastava na daljinu ne gine. Ministrica kaže da djeca moraju ići u školu. Osobito smatra da je škola važna učenicima nižih razreda. Također kaže da bi i viši razredi morali imati mogućnost učiti iz klupa pa je jedan od prijedloga da se izmjenjuju – jedan tjedan nastava u školi, a drugi nastava iz fotelje. Ako nekim čudom drugog vala koronavirusa ne bude (iako, hm…) i ako uspijemo normalno krenuti u škole u rujnu, bit će nekih sitnica koje mi nikako neće nedostajati iz online nastave:

  • Strogo profesionalno komuniciranje u virtualnoj zbornici u kojoj smo u dobra stara vremena, osim profesionalnosti, uvijek našli prostora i za razonodu, čavrljanje i smijeh prije početka prvog sata.

 

  • „Plonkanje“ poruka na Teamsu nedjeljom i praznikom.

 

  • Osjećaj nemoći koji je prisutan kad znaš da moraš stupiti u kontakt s učenikom jer ti ljudskost u tebi govori da pokušaš doprijeti do njega kako bi napokon odradio nešto za pozitivnu ocjenu, iako znaš da stupiti u kontakt nećeš i da je tog osmaša s druge strane ekrana baš briga za školu i cijeli svijet.

 

  • Miris dezinficijensa u zraku.

 

  • Šašavi komentari učenika nakon što ih upozorim da nisu poslali zadaću na pregled:

Meni nije ništa došlo. Neće mi otvoriti. Nisam bio doma kad ste poslali (kaže učenik u samom žaru epidemije i najstrože karantene). Već 2 mjeseca nisi poslao ništa niti odgovarao na poruke! – Mislio sam poslati sve odjednom. Ovaj je komentar bio vrh.

 

  • 12-satno radno vrijeme i pretjerana dostupnost svima i svemu!
Drugi puta ću pametnije

 

Ponovi li se scenarij s nastavom na daljinu, obećavam si da ću promijeniti neke stvari u radu da lakše dišu i djeca i ja. Svakako ću probati odraditi sve unutar 8 radnih sati (kažem probati jer mnogo je puta i nemoguće). Mislit ću ponajprije na emocionalno stanje djece, a ne na kurikulum i sadržaj koji mora biti odrađen do kraja nastavne godine. Koliko nas je zapravo pomislilo na činjenicu da nastava na daljinu djeci teško pada, da su zbog nje postali apatični, asocijalni, mrzovoljni? Povlače se u sebe, moguće je da imaju problem sa spavanjem, bioritam im se svakako promijenio, a vjerojatno i prehrambene navike. Razmišljamo li o tome da neka djeca imaju i stalne obiteljske probleme? O najcrnjem scenariju ne želim niti razmišljati. Jesu li nam na pameti bili samo tehnički problemi?

Meni se čini da sam u razgovorima s kolegama konstantno prevrtala temu tehničkih teškoća, činjenice da ima obitelji u kojima je jedno prijenosno računalo na troje učenika i one najučestalije – zašto neki učenik ne radi, a znamo da ima sve uvjete. E, ne znamo! Drago mi je da im je zadatak bio voditi dnevnik jer su iz dana u dan djeca pišući izbacivala negativne emocije i tako su o njima razmišljali. Slobodnije su komunicirali o tome sa mnom i u grupnim chatovima. Oduzimanjem slobode kretanja narušen im je socio-emocionalni razvoj. Trebat će neko vrijeme, nakon što se vrate u socijalni kontakt, da uspiju prepoznati vlastite i tuđe emocije i nositi se s njima. Imajmo to na umu u ovom zadnjem tjednu nastave kad zaključujemo ocjene. Hoćemo li biti bolji učitelji ako uvjerimo sami sebe da prosjek od 4,3 nikako ne reflektira znanje odlikaša? Nije li nam važniji napredak tijekom godine, snalažljivost i sposobnost kritičkog razmišljanja? Nije li to smisao Škole za život? Nije li život najbolja škola? Škola je ono što žive zadnjih mjeseci. Uljepšajmo im život i nemojmo dopustiti da (za)mrze školu. Jer trenutačno su to jedini osjećaji koje prema njoj gaje, barem tako govore njihovi pisani radovi.

Na izmaku snaga

 

Izdrži još malo, još nekoliko dana, tješim samu sebe dok ponovo sjedim za računalom i, gle čuda, opet nešto radim za školu. Suprug me svaki put mrko gleda, a ja više nemam realnih izgovora za svoj prekovremeni rad. Proći će, ali najprije treba izdržati presing žicanja ocjena i njihova zaključivanja. Istraživanja pokazuju da hiperinflacija petica nikad nije bila veća nego u posljednjih nekoliko godina. Osobno nikad nisam poklanjala ocjene na lijepe oči pa neću ni sada. Najdraži su mi oni koji probaju, ide-ne ide. Prosjek im je nenormalno smiješan, cijelu školsku godinu manevriram njihovim ponašanjem ne bih li postigla pristojnu disciplinu u razredu, samouvjerenost glede znanja engleskog im je takva da paraju nosom oblake (jedan od njih zamjenicu „I“ još tu i tamo napiše malim slovom) i onda me takav zatraži peticu na kraju osmog razreda i nestane. Nema ga danima u inboxu nakon mojeg odgovora. Moju poruku nije ni otvorio. Mo'š mislit' koliko je bio ozbiljan u svojem naumu. Kud svi, tud i mali Ivica. A možda mu jednostavno neće otvoriti, tko zna. Izdržite još malo vi koji radite, dosad smo se uspješno bo(d)rili i nosili s ovime. Nadajmo se da će jesenski scenarij biti povoljan za sve nas, iako vjerojatno uz koronu u glavnoj ulozi.

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Projekt Pčelica Spelica

Projekt Pčelica Spelica

Pčelica Spelica sedmogodišnji je projekt natjecanja osnovnoškolaca Osječko-baranjske županije u sricanju riječi na engleskom jeziku. Ideja, naravno, nije originalna, preteča ovoj vrsti natjecanja je američki „spelling bee“ model, ali je cilj ovog „domaćeg proizvoda“ bitno različit.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja