Pojam emocionalne klime u razredu objašnjava kako se osjećaju učenici i učitelji u razrednome okruženju. Dobra klima podrazumijeva da su učitelji osjetljivi na akademske, ali i emocionalne potrebe učenika.
U prosječnom školskom danu učenici dožive niz emocija. Kad uče teško gradivo, razdražljivi su i frustrirani. Kad dožive neuspjeh, ljuti su ili tužni. Sretni su zbog druženja s prijateljima i ponosni kad čuju pohvalu.
Istraživanja kažu da nije važno samo ono što učimo, nego i kako učimo. Zabrinuta, tužna ili ljuta djeca teško se mogu koncentrirati na učenje.
Da bismo postigli ugodnu emocionalnu klimu, djeci treba pomoći u regulaciji emocija. Učimo djecu što su emocije, kad se događaju, kako ih prepoznati kod sebe i drugih te kako ih prikladno iskazati. Tako postaju upravitelji svojih emocija, umjesto da emocije upravljaju njima.
Prvi je korak stvaranje veze između događaja, emocija i ponašanja. Kad se javlja neko ometajuće ponašanje, ono je samo vrh sante leda. Naš je zadatak staviti fokus na emociju u podlozi. Tada učenici mogu razumjeti uzroke svojeg ponašanja i izabrati ciljane načine ponašanja u sličnim situacijama.
Primjerice, učenik je poderao papir – ne usmjeravajte se na taj čin, nego na emociju u podlozi (je li to ljutnja, frustracija ili strah od neuspjeha?). Razgovarajte o tome što može učiniti drugi put kad se bude tako osjećao.
Premda mogu biti ugodne i neugodne, emocije su prirodne i svi ih doživljavamo.
Pogrešno je zabraniti pojavu emocija (npr. „Ne budi tužan!“ ili „Prestani se ljutiti!“).
Treba dati dozvolu za emocije, no jasno zabraniti ponašanje koje šteti njima samima, drugim učenicima, vama ili inventaru škole. Dakle, smiješ se ljutiti, no ne smiješ nekoga udariti, opsovati ili razbiti prozor.
U razredu je potrebno uspostaviti temeljna pravila. Dobro ih je dogovoriti u suradnji s djecom, jer ih tada doživljavaju „svojima“ i sklonija su ih uvažiti. Možete ih pitati: „Što vam smeta kad netko radi u učionici?“ Bez prozivanja krivaca, samo neka nabroje. Tako kreirajte razredna pravila i unaprijed dogovorite što činite ako se ona krše.
Važno je s djecom razgovarati o emocijama i razvijati emocionalnu pismenost. Primjerice, kroz rasprave o likovima iz lektire. Pitajte ih: „Kako se lik tada osjećao? Koliko mu je taj osjećaj bio snažan na ljestvici od 1 do 10? O čemu je tada mislio? Kako biste se vi osjećali na njegovu mjestu? Što biste mogli reći ili napraviti?“
Modeliranje
Regulaciju emocija najviše učimo prema modelu. Slobodno podijelite s njima neke svoje osjećaje. Kratko prokomentirajte situaciju, kako ste se osjećali i što ste činili. Recite koji vam je bio prvi poriv i ispričajte kako ste regulirali emociju na prikladan način.
„Jutros sam zaglavila u prometu i bila sam ljuta. Počela sam trubiti i paničariti. No onda sam duboko udahnula da se umirim i sjetila se kako mogu nazvati pedagoginju i zamoliti je da vas pričuva dok ne dođem.“
Pokažite empatiju
Kad se pojave intenzivne emocije, dajte do znanja djetetu da primjećujete njegovu emociju i pokažite empatiju i razumijevanje.
„Možda griješim, no činiš mi se zabrinuta. Žao mi je ako je tako.“
„Vjerojatno bih se i ja osjećala tužno na tvom mjestu.“
Djeci poručujete kako emocije nisu opasne ni nepoželjne – o njima možemo razgovarati i to je u redu.
Čujemo li nekoga drugog kako iskazuje emocije, povećavaju se izgledi da ćemo ih ubuduće prepoznati i izraziti.
Zajedno možete izraditi poster s idejama što raditi kad smo ljuti, tužni ili zabrinuti. Objesite ga na vidljivo mjesto u učionici. Neke od ideja mogu biti:
- Duboko udahni i izdahni.
- Reci umirujuće misli (npr. ljutnja će me proći, mogu se s tim nositi...).
- Igre zamišljanja (npr. zamisli da možeš letjeti, da dobiješ na lotu itd.).
- Usmjeri pozornost na umirujući objekt (igračka, antistres loptica).
- Nacrtaj ili napiši poruku učiteljici.
- Protegni se ili prošetaj.
- Umij se ili popij vode.
U nekim školama postoje mjesta na koja djeca mogu otići umiriti se (kutak u učionici, dječji šator). Pritom valja paziti da to ne postane obrazac izbjegavanja suočavanja.
Pomozite djeci da prepoznaju tko im može pružiti podršku
Važno je da dijete ima odraslu osobu od povjerenja s kojom može razgovarati. Učitelji nemaju uvijek mogućnost djeci pružiti podršku, no mogu im pomoći odrediti tko su te osobe za njih. Pitajte ih: „Kad si zabrinut zbog loše ocjene ili tužan jer te izbacuju iz igre, kome se možeš požaliti?“ Potaknite ih da osmisle kako bi počeli razgovor i nacrtaju kako bi to izgledalo. To će povećati vjerojatnost da će potražiti pomoć ako se nešto slično dogodi.
Pohvalite ih
Pozitivno potkrepljenje povećava šansu da se ponašanje ponovi. Kako pohvaljujete učenike za znanje, važno ih je pohvaliti i za ponašanje.
„Pazio si da ne upadaš u riječ i strpljivo si čekao. Bravo!“
„Vidim da si se trudila iako je zadatak bio težak. Veseli me što si bila ustrajna.“
Komunicirajte s roditeljima
Roditelji možda primjećuju neko ponašanje koje u školi ne vidite i obratno. Važno je razmijeniti informacije, osobito ako roditelji već imaju neke isprobane metode koje „pale“ u određenim situacijama.
Za kraj... pazite na svoje emocije
Odvojite vrijeme za brigu o sebi. I sami svakodnevno doživljavate spektar emocija. Kako biste bili uspješniji u njihovoj regulaciji, osvijestite što vama pomaže – koje tehnike opuštanja i vrste aktivnosti te koji vas ljudi mogu razumjeti i pružiti vam podršku.
