Našim domom širi se veselje. Računalo, tablet, laptop, TV, svi naši kućni ljubimci čekaju na moje školarce, ali tu sam ja – majka i učiteljica.

Ne pretjerano dobar prosjek ocjena nabacujem kao prvi kamen smutnje.

Moji me sinovi blijedo gledaju i misle si: „Naša je mama prolupala.“ Potom upozoravam da neću dozvoliti da se sada samo zavale ispred računala i zaglupljuju satima i satima. Zovem i supruga sa strane te ga zadužujem da provjeri na koje bismo ih ljetne radionice i tečajeve mogli prijaviti.

Sazovem sastanak moje opuštene obitelji i najavim edukativno i raznoliko ljeto. Mrgodni pogledi mojih anđela neće me spriječiti da što prije od njih stvorim vrijedne i odgovorne članove našeg društva.

Prvi dani praznika prolaze uz ljetnu školu košarke, tečajeve šaha za neznalice, predavanja o Ilijadi i Odiseji, izradu cvijeća od papira i slično.

Između svih tih aktivnosti strpljivo trpim tiho, a ponekad i ne tako tiho negodovanje mojih zlatnih nasljednika. No jednog se dana svi uzvrpolje i počnu petljati po računalu. Osjetim neku atmosferu urote i dogovora.

Ipak sam im dala previše slobodnog vremena!

Dogovor je završen. Pozivaju me u sobu te svečano puste neku staru snimku na računalu. Da vidim… Prepoznajem na snimci svoju malenkost. Gle kako sam bila mršava, a i ovaj mi kostim baš dobro stoji. Pa da, to je bio prvi dan godišnjeg odmora. Prošle godine, naravno.

Pojačaju oni zvuk do kraja, a moj se prošlogodišnji glas razlegne sobom: „Ovim putem najavljujem da je počeo moj godišnji odmor. Ove sam godine tolikom radila da prvih nekoliko dana ne želim čuti ni za kakve obaveze. Želim samo ležati u hladu i prazniti mozak. I za jelo se snađite. Neka me svi puste na miru barem nekoliko dana!“