09. siječanj 2019.

Roditelj – aktivan sudionik odgojno-obrazovnog procesa

Autor: Marija Galović

 

U sklopu recentnih zbivanja i razgovora oko izmjena Pravilnika kojim se definiraju pedagoške mjere, nastavnici sve više spominju potrebu za obaveznom edukacijom roditelja koja bi se odvijala u nekoliko ciklusa.

 

O roditeljima koji nisu imali vremena svakodnevno svom djetetu postaviti pitanje „Kako je bilo u školi?“, ali zato nisu dovodili u pitanje odluke nastavnika, ocjene, niti se miješali u proces obrazovanja, možemo još samo čitati u romanima Mate Lovraka.

Roditelji su odavno postali aktivni sudionici procesa obrazovanja vlastitog djeteta, iako se pozicija s koje oni nastupaju s vremenom mijenja, pa danas možemo razlikovati roditelje suradnike i roditelje odvjetnike.

 

Prividno pasivni roditelji

Potpuno pasivni roditelji su rijetkost, no uvođenje e-imenika je pripomoglo tome da roditelji postaju prividno pasivni, sve dok je s uspjehom njihovog djeteta sve u redu.

Putem e-imenika roditelji dobivaju informacije o svakoj ocjeni  gotovo istog trena kad je ona upisana. Također imaju uvid u svaku bilješku ili opisnu ocjenu kojom je predmetni nastavnik popratio napredak učenika tijekom duljeg perioda ili evidentirao nešto recentno što mu se učinilo bitnim.

Dugo su se vodili razgovori oko toga kome su takve bilješke namijenjene. Nastavnici su smatrali da bilješke služe njima u lakšem i preciznijem obavljanju posla praćenja učenika te se jedno vrijeme zagovarala opcija promjene u načinu rada e-imenika. Radilo se na tome da bilješke budu vidljive samo nastavnicima, no do realizacije toga nikada nije došlo. Resorno ministarstvo i agencija su donijeli odluku kako roditelj ima pravo na kompletan uvid u imenik vlastitog djeteta.

Djelomično se slažem s ovom odlukom, dok njezina primjena u praksi donosi ipak i  neka neugodna iskustva. Sve je naime sjajno dok su ocjene uglavnom petice, a bilješke same pohvale na račun učenikovog napretka. No česti su slučajevi da se pri najmanjem spomenu neuspjeha, nazadovanja, lošeg rezultata na usmenom ili pisanom ispitivanju pasivni roditelji pretvaraju u vrlo aktivne, te pojedine riječi nastavnika zabilježene u e-imeniku stavljaju izvan konteksta, a u korist napada na tog istog nastavnika koji se, eto usudio primijetiti i nešto što izlazi van okvira hvalospjeva.

Bilo je čak i slučajeva gdje su roditelji takve zabilješke slikali te ih stavljali na društvene mreže, omogućavajući njihovo javno komentiranje, a pritom potpuno zaboravljajući da je e-imenik itekako službeni dokument.

 

Roditelji odvjetnici

Radi se o najnovijem trendu roditeljstva u čijem je središtu misao kako je prvotna uloga škole čuvanje djece, odnosno uvjerenju kako su škole logičan nastavak vrtića.

Ovi roditelji naviknuti su svoje dijete jutrom odvoditi u vrtić gdje odgajateljice preuzimaju potpuno brigu i skrb. U najranijoj dobi one uče dijete kako da se samostalno hrani, uzme vode kad je žedno, opere ruke i zube, kako da kontrolira i samostalno obavlja svoje fiziološke potrebe...

Kratkoročno gledano, takav roditelj pokupi dijete iz vrtića usput, kad se umoran i iscrpljen vraća kući s posla, te mu prije spavanja ostane na raspolaganju vrlo kratko vrijeme za druženje, eventualno uz televizor, večeru i priču prije spavanja.

Dugoročno gledano, roditelji koji se zbog obaveza, radnog vremena ili vlastitog komoditeta maksimalno oslanjaju na vrtić i odgajateljice, s vremenom dobiju samostalno dijete u čije osamostaljivanje su oni sami uložili minoran trud.

Problem počinje kada se očekivanja koja je vrtić ispunjavao prenose na školu.

Škola ipak nije mjesto za igru, niti je mjesto na kojem djeca provode svoje vrijeme očekujući da roditelji završe s poslom.  Škola sama po sebi nosi sa sobom svoje obaveze za koje se očekuje da ih dijete izvršava same. Vjerojatno nikakvog problema ne bi niti bilo da se način na koji dijete ispunjava zadane obaveze, te kako se prema njima odnosi ne ocjenjuje.

U trenutku kada roditelj povratnom informacijom (ocjenom) nije zadovoljan, na relaciji roditelj – nastavnik nastaje problem jer ovaj prvi očekuje da nastavnik, poput odgajateljice u vrtiću s njegovim djetetom jedan te isti zadatak ponavlja toliko puta dok ga dijete uspješno ne savlada. Takva očekivanja su nažalost nerealna.  Tempo odvijanja aktivnosti u školi djelomično diktira nastavni plan i program, a djelomično i ostali učenici u razredu od kojih svako dijete ima svoj vlastiti ritam i tempo.

Nezadovoljni roditelji, umjesto da prihvate svoj dio odgovornosti i posla u procesu školovanja vlastitog djeteta, postaju njegovi odvjetnici, spremni da diskutiraju o svakoj pojedinačnoj ocjeni i kriterijima na temelju kojih je ona donesena, propituju težinu i adekvatnost pitanja i zadataka koji se pred učenika postavljaju, a neki odu toliko daleko da propituju profesionalnost i stručnost pojedinih nastavnika.

 

Roditelji suradnici

Roditelji svjesni svoje nezamjenjive uloge u odgoju vlastitog djeteta shvaćaju školu kao pripremu za život, koja kao takva nosi sa sobom izazove, poteškoće i prepreke koje treba savladati. Takvi roditelji su informirani o svim pojedinostima vezanim uz školovanje svog djeteta, no oni nastavnom procesu ne pristupaju kritički, nego zauzimaju suradnički pristup.

Djetetu je najpotrebnija podrška tijekom polaska u prvi razred, na početku petog razreda, no i prelazak na srednjoškolsko obrazovanje predstavlja određene izazove. To su najkritičniji trenuci u kojima djeca od svojih roditelja očekuju podršku. Vrsta podrške ovisi o periodu školovanja u kojem se dijete trenutno nalazi.

Roditelj suradnik ne piše domaće zadaće umjesto djeteta, ali tijekom prvih godina školovanja kontrolira jesu li one napisane. Time stvara i suradnički odnos s vlastitim djetetom, razvija kod njega radne navike, ali mu i daje do znanje da je tu kada djetetu zatreba pomoć.

Takav roditelj ne kritizira postupke nastavnika niti loše ocjene, nego u suglasju s njim dogovara strategije pomoći djetetu; odlazak na dopunsku nastavu, dodatnu poduku van škole, individualnu nastavu...  Suradnja roditelja sa školom u istoj je mjeri važna, bez obzira radi li se o djetetu s teškoćama u uspjehu ili onom nadarenom koje postiže natprosječne rezultate.

Školama su potrebni roditelji suradnici. Ako roditelj pokaže volju za suradnjom, dobit će od nastavnika puno uputa i savjeta na koji način da usmjerava svoje dijete kako bi od obrazovnog procesa izvuklo najviše.

 

Važnost roditelja u odgoju djece

Škole još uvijek pored svoje obrazovne imaju i odgojnu funkciju. U školama se uče obrasci ponašanja u skupini (socijalizacija, međusobna interakcija, poštivanje drugoga...) i pridržavanje pravila koja su određena za tu ustanovu (Kućni red), no osnovni odgoj dobiva se u obitelji.

Nerijetko čujemo da se odgoj nosi od kuće i to je neosporna istina. Osim toga, dijete u školu kreće s nepunih sedam godina do kada je već trebalo usvojiti većinu obrazaca prihvatljivog ponašanja, te naučilo prepoznati i eliminirati neprihvatljivo. Unatoč utjecaju vrtića i odgajatelja, roditelji su prvi, najvažniji i nezamjenjivi obrazac prema kojem dijete formira vlastiti karakter i modele ponašanja. Tim više postaje teži djelovati na učenike neprimjerenog ponašanja. Ponajprije stoga što obrazac primjerenog ponašanja nisu imali od koga steći, ali i zato što njihovi roditelji u slučaju prigovora na ponašanje vlastitog djeteta ili na neki njegov negativan postupak u školi ne mogu razlučiti primjereno od neprimjerenog ponašanja te smatraju da škola nepravedno optužuje njihovo dijete.

Odgoj, odnosno neodgoj djece postaje sve aktualnije tema, jer je ponašanje učenika postalo toliko problematično da nerijetko onemogućava izvođenje nastavnog sata. Zbog neadekvatnog odgojnog djelovanja i obrazovna funkcija škole dovodi se u pitanje.

Je li moguće učiti i raditi u razredu u kojem netko stalno ometa ili prekida nastavni proces? Imaju li sva djeca jednaka prava? Ako dijete koje ometa nastavni proces ne smije biti udaljeno s nastave jer se time krši pravo na obrazovanje, što je s pravima ostale djece u razredu? Nije li njihovo pravo na obrazovanje time jednako narušeno?

U sklopu recentnih zbivanja i razgovora oko izmjena Pravilnika kojim se definiraju pedagoške mjere, nastavnici sve više spominju potrebu za obaveznom edukacijom roditelja koja bi se odvijala u nekoliko ciklusa.

Prvi ciklus bio bi obavezan za sve roditelje čija djeca kreću u prvi razred osnovne škole. Upoznalo bi ih se tu detaljnije nego što se to radilo do sada na roditeljskim sastancima s pravilima Kućnog reda škole, ali i suočilo s obavezama koje su oni kao roditelji školaraca dužni izvršavati. Također je potrebno roditeljima osvijestiti što su realna, a što nerealna očekivanja od škole.

Daljnje edukacije bile bi obavezne samo za roditelje djece problematičnog ponašanja. Do ovog zaključka se došlo temeljem iskustva da učenici problematičnog ponašanja gotovo u pravilu dolaze iz obitelji u kojima već postoji neki problem za čije je rješavanje potrebno uključiti stručne suradnike iz područja psihologije i socijalnog rada.

Ovakav oblik pomoći kroz edukaciju i savjetovanje čini mi se puno djelotvorniji od prijedloga da roditelji za neprimjereno ponašanje učenika u školi snose određene novčane kazne, jer ih takav oblik sankcija svodi na korisnike usluga od strane škola, a škole ipak teže tome da u roditeljima pronađu dobrovoljne i adekvatne suradnike odgojno-obrazovnog procesa.

O autorici kolumne Mariji Galović

 

Činjenice kako ću cijeli život ostati u školi, bila sam svjesna čim sam krenula u prvi razred Osnovne škole Klinča Sela pored Jastrebarskog. Bila je to ljubav na prvi pogled! Naravno, cijeli ostatak moga školovanja odvijao se u tom pravcu.

Završila sam VII. (opću) gimnaziju u Zagrebu te svoje školovanje nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu birajući vrlo rijetku studijsku kombinaciju: germanistiku i povijest.

Nakon diplome 2002. godine stekla sam zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti i povijesti.

U školi radim preko petnaestak godina, trenutno u statusu profesorice mentorice Njemačkog jezika. Imala sam tu sreću te sam tijekom svog radnog staža predavala oba predmeta koja sam studirala.

Neprocjenjivo pedagoško iskustvo s druge strane katedre zahvaljujem i svojim dječacima uz koje puno učim i ponovno proživljavam radosti đačkog života.

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Dan Europe

Tijekom godina u kojima se Hrvatska približavala svom članstvu u Europskoj Uniji tema Europe i njezinog ujedinjavanja postajala je sve prisutnija u medijima, te samim time aktualna. U skladu s tom činjenicom počela sam tražiti i izrađivati materijale putem kojih sam tu temu pokušavala uklopiti u nastavu Njemačkog jezika.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja