Portret učenice Lucije Zovko, OŠ Julija Klovića, Zagreb, mentorica: Sanja Gjurčević

08. travanj 2020.

Vesna Parun – Život je bujno sedlo

avatar
Autor: Sunčica Križan-Kadi

„Život je bujno sedlo, mjesečina vrana;

Ti si joj dao svoje stope nevesele.“ (Konjanik)

Čudno je ovo vrijeme, vrijeme samoće, vrijeme ljudske distance, vrijeme kad strah muti naše oči, vrijeme zbunjujućega, zastrašujućeg sutra; vrijeme za traganje, za počelom, za iskonom, vrijeme za poeziju.

 

Pjesnici su oduvijek najosjetljiviji i najsenzibilniji ljudi. Žive od riječi. Smisao žrvnja života u kojemu se nalazimo možda je skriven u riječima, začudnome, skrivenom, metaforičkom, senzualnom pjesničkom jeziku.

 

 

Vesna Parun rođena je u ljetnikovcu grofova Zuliani, u kući na rtu otoka Zlarina 10. travnja 1922. godine. Dok se rađala, otac nije dao da se ode po babicu u obližnje naselje. Naredio je majci da se strpi do svanuća. Otad do njezine smrti 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama, u bolničkome krevetu o čijemu se plaćanju institucije nisu mogle dogovoriti, proteklo je bujno sedlo njezina života zbijeno u poznatih četrdeset vreća što su ostale kao ostavština (ne)zainteresiranim i budućim naraštajima istraživača i čitatelja. Ne zna se je li umrla u snu (što joj je za života bila najveća mora o kojoj je napisala i pjesmu). Pokopana je u Grohotama na Šolti, rodnome otoku svoje majke. Na pogreb su iz Zagreba doputovale samo četiri osobe. I nakon smrti Vesna je bila suvišna.

 

O svojemu je životu Vesna Parun rekla: „U bilo kojoj, pa i najnekulturnijoj europskoj zemlji imala bih odavno ne samo monografiju, nego i filmovanu televizijsku seriju, s režiserom i glumcima koje bih sama odabrala.“ Iako je od svoje prve pjesničke zbirke 1947. godine Zore i vihori jedna od najvećih pjesnikinja hrvatske književnosti 20. stoljeća, iako je napisala „cijeli Velebit knjiga, njih 87, i to u tramvajima, na krevetu i stojećki jer cijeli život nije imala radnoga stola“ (R. Knjaz, Hrvatski velikani), ni serije, ni velebne monografije dočekala nije, tek epizodu u serijalu Hrvatski velikani Roberta Knjaza koja je štiklecima iz pjesnikinjina života samo potvrdila kako su pjesnici čuđenje u svijetu.

 

Veliki hommage Paruničinu životu i djelu predstava je Ja koja imam nevinije ruke u produkciji Zagrebačkoga glumačkog ateljea u suradnji s Teatrom &TD, monodrama temeljena na autobiografskim zapisima, u režiji Ivana Lea Leme i izvedbi glumice Vesne Tominac Matačić kao Vesne Parun, ujedno i autorice dramskoga predloška. Iako njezine zbirke nema više na popisu lektire za osmi razred (bio je to Konjanik, zbirka iz 1961. koja je doživjela čak šesnaest izdanja), njezine antologijske pjesme i dalje stidljivo pronalaze put do naših čitanaka: Mati čovjekova, Ja tjeram krdo riječi, Bila sam dječak… Roman u stihovima za djecu Mačak Džingiskan i Miki Trasi od 1968. (Nagrada Grigor Vitez) obogaćuje dječji maštoviti svijet. Mjuzikl istoga naslova prema dramatizaciji Zvjezdane Ladike izveden je u ZKM-u 1971. godine, a krajem devedesetih u Kazalištu Trešnja Mačka Džingiskana otpjevao je i utjelovio Tony Cetinski!

Dakle, Vesna Parun obilježila je naše djetinjstvo, naše odrastanje, našu odraslu dob i takve se pjesničke velebnosti ne možemo tako olako odreći.

 

 

 

Počela je pisati još u đačko vrijeme, u Anđelu čuvaru i đačkome listu Sjeme, a onda ju je vihor rata nosio od Zagreba do Splita, kamo je pobjegla kao mlada brucošica filozofije, kada se našla na popisu tristotinjak studenata pacifista koji su prosvjedovali protiv rata. U to vrijeme započinje i prvi njezin životni križ. Silna, sudbonosna ljubav prema Bračaninu Pjeru Breškoviću iz Bola kojeg je čuvala tijekom Drugoga svjetskog rata kao mlada zagrebačka mljekarica, raznoseći mlijeko kako bi njemu, bjeguncu iz vojske nosila hranu, da bi joj nakon rata nanio najveću bol napustivši je. Ostavljena, razočarana i izgubljena, svoju najpoznatiju i u svijetu proslavljenu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke posvetila je upravo toj prvoj gimnazijskoj ljubavi koja je završila tako dramatično. Ta je pjesma nastala kao pismo drugoj ženi zbog koje bijaše ostavljena, ali zaslugom njezine prijateljice pismo nikada nije poslano. Pjesma je objavljena u zbirci Crna maslina 1955. godine, za koju Vesna Parun dobiva Nagradu grada Zagreba koju joj je uručio tadašnji gradonačelnik Većeslav Holjevac. Prevedena je na 22 jezika i smatra se najboljom poetesinom pjesmom.

 

 

U kulturnome i književnom svijetu Vesna Parun kao da je oduvijek bila suvišna. Živeći isključivo od književnosti i književnoga rada, nikada nije dobila zasluženo priznanje institucija. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na preporuku književnika i akademika Ranka Marinkovića uzima je samo za dopisnoga člana, iz Društva književnika Hrvatske dvaput se ispisala, većinu knjiga i zbirki objavljivala je u vlastitoj nakladi, a živjela je na rubu grada u stanu bez grijanja u Badelovoj ulici u Studentskome gradu, bačena na margine glavnoga grada kao što su je potiskivali i na margine prevladavajuće književnosti.

Patrijarhalna slika svijeta u kojemu je živjela govorila je – poezija nije ženski posao.

Njezine zbirke to su demantirale: Vidrama vjerna, Pusti da otpočinem, Ti i nikad, Koralj vraćen moru, Vjetar Trakije, Ukleti dažd, Sto soneta samo su neke od antologijskih zbirki pjesama, pa sve do Indigo grada, zbirke pjesama u prozi iz devedesetih ili zbirke soneta Suze putuju (za koju je dobila najprestižniju hrvatsku godišnju nagradu za poeziju Tin Ujević 2003. godine).

Dio života provela je u Bugarskoj, gdje se i udala za Bugarina Ljubena Žerkova, ljubitelja planina i glazbe. Prvi je put došla u Sofiju u ljeto 1962. godine i boravila ondje sve do kobne 1968. godine i ulaska sovjetskih trupa u Prag. Iako se upisala u matične knjige vjenčanih na Kirkovskome rajonu u Sofiji, morala je prestati dolaziti u Bugarsku jer je bila iz Titove Jugoslavije. Razdoblje života koje je provela u Bugarskoj opisano je i objavljeno nakon njezine smrti u knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun.

 

U kasnim godinama upoznala je Adnana Al-Marzukija, Sirijca koji je došao na studij medicine u Zagreb, ali se bavio i poezijom. Navodno se taj sudbonosni susret dogodio na tramvajskome okretištu na Črnomercu te je nakon razgovora s njim Vesna Parun dovela Adnana u svoj stan u Badelovoj ulici, gdje je dobio topliju sobicu u negrijanome stanu. Do njegova povratka u Siriju vrijeme su proveli u suživotu u njezinu stanu te joj je obilježio posljednja desetljeća života. Nekada mu piše i ljubavne sonete, a njihov je odnos prekinut kada se Adnan morao vratiti u Siriju zbog obveznoga služenja vojnoga roka. U proljeće 1995. otputovala je u Damask, glavni grad Sirije. Maštala je da će umrijeti negdje u sirijskoj pustinji, a govorila je da su joj Adnanovi u Damasku priredili i sobicu u kojoj može boraviti.

 

Nakon svih putovanja i lutanja Vesna Parun prodala je stan te se skrasila u pitomu Hrvatskom zagorju, u Stubičkim Toplicama, uz koje ju veže još jedno njezino izvanserijsko prijateljstvo s prosjakinjom Magdicom Kušan koju je, navodno, srela na autobusnoj postaji. Intenzivno se družila s Magdicom koju je doživljavala kao sestru i srodnu dušu – suđenicu. Vesna ju je u jednoj pjesmi nazvala Svetom skitnicom, a veličanstvenu mapu Magdica objavila je u Zagrebu 1981. godine sa slikaricom i grafičarkom Zdenkom Pozaić te fotografkinjom Zlatom Vucelić. Magdica je tako Vesnu od toga prvog susreta sudbinski povezala sa Zagorjem.

 

 

Popularna pjevačica šlagera Ana Štefok pjevala svojedobno iznimno popularnu pjesmu Vrata ruža koju je na Vesnine stihove skladao Zvonko Špišić.

Uoči predstavljanja knjige Mozak u torbi 3. siječnja 2002. godine na Opatovini, nakon što je dala izjavu ekipi HRT-a, u polumraku i gužvi napustila je prostoriju Studentskoga kulturno-umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić, zakoračila u hladni hodnik, pala i slomila kuk. U stolcu je odnesena do dvorane gdje je publika čekala novi nastup proslavljene pjesnikinje. Slomljena kuka izdržala je jednosatno predstavljanje bez ikakvih vanjskih znakova boli. Sjedila je i poput sfinge promatrala prisutne. Nakon teške operacije u Traumatološkoj klinici u Zagrebu, Vesna Parun više nije mogla na vlastite noge. Boravci po brojnim bolnicama i lječilištima pratili su je do kraja života. I dok je svijet Pod muškim kišobranom (Globus Zagreb, 1987.) nije prihvaćao, veliku počast dale su joj majke poginulih hrvatskih branitelja. Na velikome križu na dijelu Mirogoja koji je posvećen poginulim hrvatskim braniteljima stoje stihovi Vesne Parun: „I misleći na njih postajem / još više golet i još više stijena. / Sjećanje koje tješi kamen / i patnja koja ne može otpočinuti“, iz pjesme Pećina s izvorom i cvijetom iz zbirke Crna maslina (1955.)

 

U Grohotama na Šolti, gdje je pokopana, 2012. utemeljena je prosvjetno-kulturna manifestacija Dani Vesne Parun.

 

Lik joj je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2012). Gradska skupština Grada Zagreba 2012. godine dodjeljuje još šetalište na Borongaju. U Šibeniku, gradu u kojemu je polazila gimnaziju, još nema svoje ulice. Cijeli taj velebni život, zora, vihora, život bujnoga sedla sažeti možemo Vesninim stihovima iz pjesme Skitnica 5:

 

„S onustran mene moje Ništa

Budeć se, dok ljusku mu kljujem,

Plovi put bijela pristaništa.“ (Forum, 1979.)

 

 

Vesna Parun - književnica za djecu

Bogatu i sugestivnu obradu djela Vesne Parun donosimo vam u prilogu članka. Učiteljica Križan Kadi odlučila se za tekst Riblji radio (zbirka Morska kočijica, 2001.) u petome razredu. U kontekstu buđenja prirode posvećuje pažnju obilježavanju dana 22. ožujka, Svjetski dan voda pod motom "Nikoga ne smijemo ostaviti po strani - Voda za sve!" i 22. travnja obilježavanju Dan planeta Zemlje.

Analizom teksta Riblji radio učenici izdvajaju slike koje govore o posljedicama negativnoga utjecaja ljudi na prirodu: slijepljena krila ptica od nafte, kljun pun smole, riba nakaza. 

Učenici će rado prihvatiti aktivnost snimanja radioigre, a pritom  ćemo ih upoznati s govornim vrednotama (tempo, intonacija, naglasak, registar glasa, jačina glasa, stanka) te je važno s njima uvježbati čitanje naglas.

Njihova radioigra zvuči profesionalno i iznimno!

Ove odlačne ideje i sadržajne aktivnosti trenutno ne možete provesti u svojim učionicama, ali  obogatit će vam neki od budućih satova iduće školske godine.

Galerija: 

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Dragojla Jarnević – čudnovate zgode moga života

Odabirom samoće i samostalnosti Dragojla Jarnević odabrala je trnovitiji put. Potvrđuje to i priča Strašna ženitba Dragojle Jarnević objavljena ponovno u  knjizi naše suvremene književnice i profesorice Julijane Matanović. Kao da je upravo ta riječ - ženidba obilježila jedan život, život žene bez muškarca u vremenima kada je žena bila prepoznata i cijenjena samo ako je bila dobra majka i supruga.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja