Dora Dukovčić, OŠ Grabrik, Karlovac, mentorica Ivana Maradin

19. svibanj 2020.

Vjekoslav Karas - inspiracija umjetnicima i učenicima

avatar
Autor: Ivana Maradin

Vjekoslav Karas - jedan od najvažnijih hrvatskih portretista 19. stoljeća.

 

Vjekoslav Karas, hrvatski slikar, umjetnik kojeg su povjesničari umjetnosti okarakterizirali kao „prvog ilirskog slikara“ i jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara sredine 19. stoljeća, rodio se u Karlovcu u obrtničkoj obitelji 19. svibnja 1821. godine.

Odmalena je pokazivao slikarski talent pa su ga u desetoj godini roditelji dali na naukovanje kod slikara Fridrika Hamerlitza i otad slikarstvo postaje njegova stvarnost, ali i obveza. Čeh Franjo Kos von Kossen pokreće akciju prikupljanja financijskih sredstava za njegovo školovanje u Firenci. Karas odlazi u Italiju 1938. godine i boravi u Milanu, Parmi, Bologni, Firenci, Rimu...

Ondje razvija svoj talent slikajući kopije prema gipsanim modelima te slikama u talijanskim muzejima i galerijama. Također crta aktove po prirodi na akademiji, proučavajući anatomiju, osnovu za dobro slikarstvo. Zbog talijanskog utjecaja neki su povjesničari umjetnosti primjećivali talijanski duh slikanja u njegovu slikarstvu, koji je najvjerojatnije razvio kopirajući razne slike Antonella da Mesine, Masaccia, Ghirlandaija, Andree del Sarta, Lorenza di Credija.

Iz rimskog je razdoblja najvažnije i možda najpoznatije Karasovo djelo Rimljanka s mandolinom ili Rimljanka s lutnjom iz 1845. – 1847. godine.

Karas je svakako jedan od najvažnijih hrvatskih portretista 19. stoljeća.

To potvrđuju i ostali njegovi portreti: Djevojka s ružom (1848), Portret Ane Krešić, Portret Miška Krešića, Portret gospođe M. Dasović-Petrović, Portret Karla Petrovića, Portret Josefine Barac Bernardić i drugi. Nakon Italije, osim u Karlovcu, neko vrijeme boravi i u Zagrebu kao privremeni učitelj crtanja šegrtske škole. Boravi i u Bosni gdje nastaju njegove mnogobrojne kompozicije krajolika, žanr scena i slika s folklornim motivima. Važna su mu još i djela Djevojčica s lutkom i psom (1857), Dječak, Autoportret (1845), Majka izlaže Mojsija na obalu rijeke Nil (1842).

Karasovi portreti, kao i autoportret, dobar su likovni predložak za rad s učenicima

 

Karasovi portreti, kao i autoportret, dobar su likovni predložak i primjer za likovnu kulturu:

  • pri istraživanju i primjenjivanju tonske modelacije,
  • istraživanju volumena upotrebom tonova,
  • istraživanju kolorita tkanina,
  • prikazu volumena i draperije odjeće tonovima.

Uz njegove se portrete također mogu istraživati moda i način odijevanja devetnaestog stoljeća.

 

Slikarovo ime nosi Galerija Vjekoslav Karas u Karlovcu, što je primjer čuvanja sjećanja na poznate ličnosti, njihova djela, na važne građane jednoga grada i davanje pažnje očuvanju njegove kulturne baštine. Tako Međunarodni dan muzeja 18. svibnja, kao i slikarov rođendan 19. svibnja mogu biti dobar povod za razgovor s učenicima o likovnoj kulturi jednog podneblja.

Rekompozicije Karasovih portreta

 

Prije više godina u školi, kao i na likovnoj radionici na ZILIK-u, likovnoj koloniji koja se održava u Dječjem domu Vladimir Nazora, nastali su radovi s temom rekompozicije. Na osnovi istraživanja Karasovih portreta, osobito portreta Djevojka s lutnjom i Djevojka s ružom, učenici su rekomponirali nove odjevne kombinacije s pomoću kolaža. Portreti su se fotokopirali u crno-bijeloj kombinaciji na formatu A4 i na postojeće odjevne elemente učenici su slagali vlastite kompozicije, slažući kolaže po boji, uzorku, veličini, plohi, ritmički gradeći plohe.

Tako je nastajala nova moda, novi modni detalj i odjeća, a kombinacije su uvijek mnogobrojne i zanimljive. Naizgled je jednostavno, no učenici također moraju razmišljati o proporcijama pri slaganju elemenata odjeće.

 

Reinterpretacijom Karasovih djela bavili su se umjetnici poput Miljenka Stančića, Kamila Tompe, Davorina Radića, Josipa Vanište, Antona Vrlića i drugih, odajući poštovanje onima koji su nekada stvarali i bili dio naše kulturne povijesti.

Sjećanje je ono koje udahnjuje život našim prethodnicima, osobama iz nekih drugih vremena i zato obljetnice rođenja imaju upravo tu ulogu, da ih se prisjetimo.

U jednom od karlovačkih parkova postavljen je spomenik Vjekoslavu Karasu koji je izradio Kosta Angeli Radovani. Slikar se nadvio nad svoja djela, prikazan u razigranim plohama svojih slika. Zamišljen je, kako sam autor kaže, „kao intiman spomenik, a prirodni okoliš dao mu je potrebni okvir“.

Karas je, osim za slikarstvo, pokazivao interes i za glazbu. Međutim, tim talentom nisu bili zadovoljni njegovi tutori koji su mu omogućili školovanje jer nisu željeli da se njegov talent raspline. Svirao je flautu i gitaru, pjevao i skladao. U Arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda čuva se njegovih sedam skladbi, a pretpostavlja se da je komponirao oko 28 popijevki. Taj njegov drugi talent također se u nastavi likovne kulture može upotrijebiti u korelaciji s glazbenom kulturom.

Karasov život tragično je završio utapanjem u rijeci Korani 5. srpnja 1858. godine. Talenti su tada utihnuli, kao i njegova stalna borba između osobnih interesa i želja te očekivanja koja mu je nametala sredina. Kod takvih se tragičnih sudbina može samo naslućivati kako i u kojem bi se pravcu dalje razvijala osobnost i umjetnost. Veliki slikar, nježna senzibiliteta i tužna sjaja, svojim djelima i životom bio je i bit će inspiracija mnogim umjetnicima, profesorima likovne kulture, a i učenicima.

Galerija: 

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Dušan Vukotić i Zagrebačka škola crtanog filma

Velika dodjela Oscara sad je iza nas, a dok se još sliježu dojmovi, gledaju nagrađeni filmovi te raspravlja o razlozima i kvaliteti pojedinih uradaka, pravo je vrijeme da se prisjetimo našeg oskarovca Dušana Vukotića. Njegov rođendan obilježavamo u mjesecu Oscara, mjesecu u kojem nas je napustio i doajen hrvatskoga filma Vatroslav Mimica, jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma.

 

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja