Sljedeću godinu posvećujemo velikanima - svojim životnim učiteljima, te svojim učiteljima, velikanima svakoga dana. Duboko cijeneći njihovu profesiju, propitujemo razlike u poimanju učitelja nekada i danas, naglašavamo važnost njihova položaja u društvu i promišljamo o motivima za bavljenje najodgovornijim poslom - zvanjem: poučavanjem, odgajanjem i brigom o djeci.
Biti učitelj znači biti velikan - svakoga dana!
Nekoć, ne baš tako davno, tvrde znalci, tradicionalne, dobrostojeće obitelji pokušale su sinove potaknuti da studiraju pravo i medicinu. Uvijek je bilo dobro imati sina liječnika i(li) odvjetnika. „Zlu ne trebalo.“
U siromašnijim obiteljima, s druge strane, potomke gladne znanja obično bi se usmjeravalo prema crkvi ili školi. Svećenik ili učitelj obitelji je donosio poseban legitimitet u koji je utkana podjednaka količina pameti, moralnosti, upornosti i discipline.
Često su učitelji i svećenici bili glavni savjetodavci i najbolje su znali što se događa u njihovu kraju. Ukratko, između spomenute četiri profesije bilo je razlika u shvaćanju profesije i zvanja - poziva.
U današnjem svijetu prepunom najrazličitijih profesija, svijetu gdje obrazovanje nije samo privilegij bogatih, situacija bi trebala biti ponešto drukčija. Čini se da je utjecaj i mišljenje učitelja sve manje važno, a poštovanje zajednice u kojoj djeluju već je odavno na klimavim nogama. Tragična je istina da su za takvo stanje oni sami najmanje krivi.
Unatoč svim preprekama, učitelji su i dalje, poput davnih prethodnika, ključni za razvoj učenika, pa tako i čitave zajednice.
Bez obzira na stanje na računu ili u zbornici, viruse i prehlade koji su u učionicama pronašli savršeno stanište, anonimne prijave koje se olako pišu, ali ozbiljno shvaćaju, oni i dalje s nevjerojatnom strpljivošću i smiješkom na licu bude u učenicima strast prema znanju, prate njihove specifične interese, uče ih socijalnim interakcijama i uvode u društvo.
Sve to čini specifičnosti neke profesije, zaključit će neki, ali ljudi koji su u životu naišli na učitelja koji ih je na mnoštvo načina zauvijek obilježio ipak osjećaju da se katkad radi o pozivu. Između ta dva pojma opet je tanka linija. U ovom slučaju ona nema baš nikakve veze s novcem i pogodnostima koje on donosi.
Čine ju ljubav, strast, entuzijazam i čitav splet ostalih pozitivnih emocija.
U tom smislu biti učitelj nadilazi profesiju i njegov posao postaje poziv.
No pitanje je kako javnost percipira poziv jer plemenitost i altruizam nisu nužno povezani s visinom plaće i uvjetima rada. Učitelji stavljaju naglasak na profesionalnost. Oni su profesionalci, radnici koji traže profesionalne uvjete u profesionalnoj okolini. I upravo to ne umanjuje i ne dovodi u pitanje ljubav, strast i entuzijazam. Jer da bi se preživio jedan učiteljski dan, katkad je potrebno mnogo više od same profesionalnosti, to je nadamo se svima jasno.
