03. listopad 2019.

Velika petorka

avatar
Autor: Barbara Zlatar

Dugačka je i važna lista velikana našega obrazovanja. 

S velikom se pažnjom čuvaju uspomene na Strossmayera, Teslu, Mohorovičića ili Zajca. Mnoge škole s ponosom nose njihova imena, ali iako među njima ima i pedagoga i znanstvenika, uglavnom su upamćeni zbog dostignuća koja nisu izravno povezana s prenošenjem znanja. 

 

Zadržimo li pogled na pločama ovješenim na pročeljima naših škola, među mnoštvom važnih imena pronaći ćemo i ona povezana sa školstvom. U toj skupini ističu se dva – Davorin Trstenjak i Ivan Filipović. Njihova imena nose škole u raznim dijelovima Hrvatske. Iako je Ivan Filipović petnaestak godina stariji, obojica su se u slično vrijeme našla u Zagrebu, gdje su ostavili pedagoški trag koji nije izbrisan do danas, više od stotinu godina poslije.

Ivan Filipović je u Zagreb došao kao već zreli četrdesetogodišnjak, 60-ih godina 19. stoljeća, nakon burne ilirske prošlosti. Uz posao u školi, s mnogo je entuzijazma promišljao kako osuvremeniti osnovno školstvo, bavio se literarnim radom te je surađivao s mnogim dječjim, pedagoškim i književnim časopisima, a neke je i pokrenuo. Osporavali su ga i osuđivali, ali od pedagogije i školstva nije odustajao. O tome govori i rečenica po kojoj je upamćen do današnjih dana: „Da se deset puta rodim, deset puta bio bih učiteljem.“  Stoga nije čudno da, uz škole i jedan pjevački zbor, njegovo ime nosi i državna nagrada koja se dodjeljuje za rad i rezultate u predškolskom odgoju, osnovnom i srednjem školstvu te znanstvenom i stručnom radu. Pravi velikan!

 

Dvije godine nakon Filipovićeve smrti, 1897., pedagog i pisac Davorin Trstenjak objavio je knjigu Život i rad Ivana Filipovića. Trstenjak je bio prvi predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava i član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora. Njegova djela pedagoške, etnografske i prirodoslovne tematike i danas govore o tome kako je kod učenika budio glad za znanjem. Izlazak na teren, u prirodu, njemu je bio dio uobičajene prakse. Zanimljiv je stoga i podatak da njegovo ime nosi vrsta puža – Melanpcis Trstenjaki.

 

Još je jedan njihov suvremenik ostao upamćen. Stjepan Basariček, pedagog i autor prvih pedagoških udžbenika, osoba je zaslužna za onodobno organiziranje učitelja kroz zakone te nastavne planove i programe. Stanovnici njegova rodnog Ivanić-Grada i danas njeguju uspomenu na davnog učitelja, pa i osnovna škola nosi njegovo ime. 

 

Pozornim smo proučavanjem pronašli još nekoliko učitelja koji su ostali upamćeni barem na pročeljima škola, ali posebno nam je zadovoljstvo među njima predstaviti i dvije učiteljice.

Dragojlu Jarnević Karlovčani i danas pamte po pokušaju osnivanja privatne djevojačke škole. Ta napredna ilirka i spisateljica osobito se isticala nastojanjem da osvijesti javnost o potrebi boljeg obrazovanja djevojčica, a bila je i začetnica hrvatskoga planinarstva. Opasnu stazu s južne strane Okića osvojila je bosa, a ona i danas nosi njezino ime – Dragojlina staza.

U Istri pak još živi uspomena na Giuseppinu Martinuzzi, učiteljicu, spisateljicu i autoricu udžbenika, priručnika i testova. Iako je potjecala iz dobrostojeće obitelji, zbog želje da obrazuje radnike i seljake i pomogne im Giuseppina Martinuzzi do danas je upamćena kao „učiteljica siromašnih“.

Neosporno je da i danas među nama žive učitelji koji znatno doprinose društvu i izvan školskih učionica. Njihova pozornica seže u područje književnosti, biologije, likovnosti... Spomenimo samo jednu od naših najnagrađivanijih spisateljica Sanju Polak koja je, pazite sad ovo, učiteljica u OŠ Davorina Trstenjaka! 

Sjetimo se svojih učitelja u ovom tjednu kada se obilježava njihov rad. Nisu potrebne nikakve ploče, ali telefonski poziv ili kratka poruka zasigurno bi izmamili pokoji osmijeh. A učiteljima je to vrlo često najvažnije.

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja