Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno, iskreno govoreći, nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo.˝ Ovo su riječi Ivana Kukuljevića Sakcinskog kojima se na posljednjem staleškom zasjedanju Hrvatskoga sabora 1843. godine obratio svima prisutnima. Upravo će taj govor ući u povijest kao prvi politički govor u Saboru na hrvatskom jeziku.
Razloga je za takav kritički govor bilo i više nego dovoljno. Naime, početkom 19. stoljeća hrvatski krajevi nisu imali zajednički standardni jezik. Svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskom jeziku, a u javnom se životu i radu, u pojedinim hrvatskim krajevima, nastojao nametnuti talijanski, odnosno njemački i mađarski jezik. Kako je to bilo vrijeme jačanja nacionalne svijesti u okviru hrvatskoga narodnog preporoda, odnosno vrijeme rađanja moderne hrvatske nacije, pojačala se i briga za narodni jezik kao važan dio nacionalnoga identiteta. Do sredine su 19. stoljeća samostalno postojala tri hrvatska književna jezika: kajkavski, čakavski i štokavski, a potreba nacionalnoga ujedinjenja započela je upravo stvaranjem jedinstvenoga jezika za sve hrvatske krajeve. Potaknut takvim okolnostima, Kukuljević Sakcinski pozvao je ranije spomenutim govorom na uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede te postupno i u javni život. Konačno je na današnji dan 1847. godine zaključeno da se u hrvatski javni život kao službeni jezik uvede hrvatski jezik.
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar. Rođen je u Varaždinu 1816. godine. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku, a 1837. postaje suradnikom Ljudevita Gaja. Pisao je u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Postaje bliskim suradnikom bana Josipa Jelačića koji ga šalje u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnoga pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama. Osim navedenoga, tijekom je života obnašao mnoge važne dužnosti: bio je veliki župan Zagrebačke županije, banski namjesnik, jedan od osnivača Samostalne narodne stranke, počasni član JAZU, predsjednik Matice hrvatske te načelnik i osnivač Hrvatskog arkeologičkog družtva. Umro je 1889. godine kada je, zahvaljujući i njemu, u Hrvatskoj već djelovalo nekoliko filoloških škola.
Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 2. svibnja 1843.
