U isčekivanju rezultata međupredmetnog likovnog natječaja „Predstavljam se svijetu“ porazgovarali smo s mladom zagrebačkom umjetnicom koja je stasala kroz slične natječaje.
Iako je tek prije nešto više od desetljeća izašla iz osnovne škole, rad Klasje Habjan sve je prepoznatljiviji široj publici. Danas diplomirana grafička dizajnerica sa svojim je radovima u javnosti prisutna još od najranijih dana. U osnovnoj školi osvajala je likovne nagrade na natječajima poput ovog, u srednjoj je redizajnirala ukupan vizualni identitet zagrebačke Prve gimnazije, a tijekom studija krenula u projekt Carevo novo ruho koji je, sad već pogađate, osvojio godišnju strukovnu nagradu. No, ni između svega spomenutog ona ne odmara. Do sada je oblikovala brojne plakate, časopise, knjige, kataloge i kalendare. Njezine su ilustracije obogatile razne izložbene prostore, a mi smo je nakon mnogih pokušaja nakratko zaustavi u Rovinju, na Danima komunikacije. Podjednako zainteresirana za projekte povezane s marketingom i kulturom, ovdje je na svom terenu jer Klasja obožava priču.
Sve kreće iz priče. Ona nas povezuje s najranijim djetinjstvom kada je dobro ispričana priča bila nosioc raznih poruka, onih o važnosti poštenja ili iskrenosti. Uostalom, to pričanje priča nešto je što bi svakako trebalo sačuvati u okrilju obitelji, a stvarnost pokazuje da je sve manje roditelja koji djeci uistinu čitaju prije spavanja. Iz svega toga rodila se ideja o Carevom novom ruhu. Priča Hansa Christiana Andersena prožeta je lekcijama o licemjerju, častohleplju i višestoljetni je spomenik podignut u čast dječje iskrenosti i otvorenosti. Mnogi su se umjetnici u svojim likovnim interpretacijama okrznuli na nju, ali Klasja Habjan učinila je to najhrabrije.
Za početak, u potpunosti ju je lišila teksta. Ponudila sam tek kratak sažetak za roditelje, da se prisjete sadržaja. Ostalo čine elementi koje djeca tek trebaju otkriti da bi dobili jasnu sliku, a neki od tih elemenata protežu se kroz sve stranice povezujući tako priču u cjelinu. Od čitatelja se traži da slikovnicu diraju, okreću i razmišljaju o onome što nedostaje kako bi se otkrila neka metafora. Na kraju oni svladaju sadržaj, ali i pojmove poput, primjerice, psihologija mase. Fora je i to što jednom svladana, slikovnica uvijek može krasiti sobu, poput neke instalacije.
U studentskim je klupama Klasja bolje upoznala i vršnjakinju Zitu Nakić. Ubrzo su otkrile da dijele slične interese i stavove prema dizajnu i već tada su krenule u zajedničke projekte sanjajući o tome kako će jednog dana otvoriti dizajnerski studio. S obzirom na naša imena to je mogla biti još jedino pekarnica jer ja sam klas ona žito, a ima li boljeg naziva za pekaru od Klas žita. Ipak, ljubav prema dizajnu je prevladala i za ime klasja&zita sve se češće čuje. Cure još uvijek nisu pronašle stalni radni prostor, ali do sada su dokazale da ono što zamisle i ostvare. Bez obzira koliko bilo teško.
Slično su pristupili i Početnici za konceptualce, ideji Nade Beroš, danas umirovljene kustosice Muzeja suvremene umjetnosti. Upoznale su se kroz radionice za djecu kojima Muzej suvremene umjetnosti pristupa iznimno ozbiljno i odgovorno te shvatile zašto su im je dječja publika toliko zanimljiva. Iskustvo mi je do sada pokazalo da djeca lakše eksperimentiraju i idu u novo. To je razlog zašto se veliki broj umjetnika u svom izričaju pokušava vratiti u ono elementarno, dječje. S druge strane imamo situaciju da se djeci neprestano olakšavaju stvari. Prevladavajući je stav u društvu da djeci stvari treba pojednostavljivati, ali to olakšavanje često ide do nezanimljivosti i dosade. Na tragu toga činilo mi se da im treba pristupiti kao razvijenijim bićima, a ne ih podcijeniti. Rezultat toga je već spomenuta početnica, muzejski iskorak nastao je kao želja da se djeci približi konceptualna umjetnost.
Klasja i Zita osmislile su je kao neurednu školsku bilježnicu punu iznenađenja. Likovno pomno osmišljena kao vodič u kojoj su bitne stvari pocrtane ili zaokružene, Početnici za konceptualce nedostaje ono osnovno. Napravile smo je bez fotografija. Djeca prolaze kroz tekst o nekom izlošku bez da ga vide. Naravno, svi su radovi priloženi na kraju, kao harmonika koja se može izvaditi i staviti na policu, ali kroz stranice čitatelj na njih ne nailazi. Željele smo da sam pokuša zamisliti kako bi to izgledalo i ponukati ga da ponađe neko rješenje. Isprobale smo je mnogo puta na raznim skupinama djece i oduševile se rezulatima. Postoji, primjerice, zadatak da naprave seriju autoportreta. Djeca daju nevjerojatno zanimljiva rješenja. Neka je djevojčica tako nacrtala sebe s deset različitih frizura. Slično reagiraju i kada ih se traži da pokušaju napraviti jednadžbu umjetnosti. To je težak zalogaj čak i za one koji se umjetnošću profesionalno bave, ali dječja otvorenosti i ležernost često donosi maštovite zaokrete koji uopće nisu zanemarivi. Kroz to se zapravo vidi koliko je kreativnost neiscrpna. U početnicu je dopušteno zaviriti čak i ako niste dijete, ali nismo sigurni možete li u tom slučaju spriječiti povratak u djetinjstvo. Kroz različite pokuse i intervencije, igre prozirnosti i preslikavanje brzo uđete u svijet konceptualne umjetnosti koji, ističe to i Klasja Habjan, sadrži obilje buntovnog šarma i humora. A ima li boljeg načina za učenje?
Vezano uz budućnost otvorena je prema svemu, ali želi da to bude u kombinaciji nerealizirane pekarnice. Klas žita, odnosno klasja&zita upravo razmišljaju o stripu na temu Bauhausa, nulte točke modernog industrijskog dizajna. Nakana je i više nego opravdana, djeci osvijestiti razliku između poznatog trgovačkog lanca i njemačke škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost iz prve polovice 20. stoljeća i pritom se, naravno, dobro zabaviti. Želimo im uspjeh baš kao što ga je i Klasja poželjela svim sudionicima natječaja.
