Obrazovanje je jedan od najvažnijih stupova zajednice i društva te stoga ne čudi kako je od ključne važnosti provesti kvalitetnu kurikularnu reformu u smjeru odgoja i obrazovanja koja će dati sretnog i uspješnog učenika, svjesnog svojih vrijednosti i mogućnosti, ugraditi znanja i vještine kojima će učenik raspolagati te stvoriti lepezu vrijednosnih stavova i sudova koje učenik treba posjedovati kao osoba, građanin Hrvatske i europski građanin - integrirajući tri ključna faktora: biti, znati i znati činiti.
Tri temeljne forme obrazovanja u modernom društvu danas su:
- formalno obrazovanje,
- neformalno obrazovanje i
- informalno obrazovanje.
Kada se govori o procesima učenja i postignućima učenika, onda se uglavnom misli na formalni oblik učenja u nekoj obrazovnoj ustanovi prema definiranom Nastavnom planu i programu, utvrđenom vremenskom razdoblju ostvarivanja kroz koji se prate i vrednuju postignuća učenika i rezultati učenja što se potvrđuje i certifikatom (svjedodžbom).
Međutim, u vremenu globalnih promjena i novih životnih potreba, razvoju znastvenih postignuća i suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, sve više dolaze do izražaja potrebe za implementiranjem suvremenih metoda i oblika učenja koje pronalaze svoje mjesto u neformalnim oblicima učenja.
Uz to, ne smije se zanemariti činjenica kako se veliki dio znanja i kompetencija stječe u izvannastavnim i izvanškolskim okvirima: u izvannastavnim školskim aktivnostima, terenskoj nastavi, projektima školskih društava i učeničkih zadruga te uključivanjem u lokalne, nacionalne i europske obrazovne projekte. Također, uči se i u situacijama izvan škole, svakodnevno, na nesvjesnoj razini, informalno: u obitelji, u društvu, tijekom slobodnoga vremena, volontiranjem kao i neposrednim doživljajem i životnim iskustvom.
Izvanškolsko, odnosno neformalno i informalno učenje ima za svrhu zadovoljiti potrebe učenika, ali i ciljeve učenja kao nadopunjujući, nadograđujući i neizostavni oblik učenja. Zadaća svakoga obrazovnog procesa trebala bi biti sljedeća: trajno i primjenjivo znanje, vještine i kompetencije učenika za djelotvoran život i rad u novim društvenim i kulturnim okruženjima te osposobljavanje učenika za život i rad prema novim zahtjevima gospodarstvenog i europskog tržišta rada.
Sva tri različita oblika učenja mogu se odrediti prema sljedećim obilježjima:
Formalno obrazovanje definira se kao institucionalno obrazovanje, a podrazumijeva proces koji se događa unutar jasno definiranog i određenoga formalnog obrazovnog sustava koje je zakonski određeno, a krajnji mu je rezultat stjecanje jasno određenih znanja i sposobnosti. Neformalno je obrazovanje tip obrazovnog procesa koji podrazumijeva obrazovne aktivnosti izvan formalnoga sustava kojima se također stječu određena znanja i vještine, ali je sudjelovanje u takvim aktivnostima dobrovoljno i rijetko se za stečena znanja i vještine prima neki oblik certifikata. Informalno obrazovanje podrazumijeva razne oblike stjecanja znanja i vještina koje obuhvaćaju samoinicijativne ili spontane oblike obrazovanja, a koje se odvijaju u svakodnevnom životu tj. na spontanoj i nesvjesnoj razini prijenosa znanja, stavova ili vještina. Sva tri navedena oblika obrazovnih aktivnosti zajedno čine cjelinu cjeloživotnog učenja, trajnog i primjenjivog znanja i osobnog razvoja (Memorandum o cjeloživotnom učenju, Europska komisija, 2000.).
Više o razinama i modelima neformalnog učenja možete saznati u članku na sljedećoj poveznici.
