Od proljeća do jeseni - lupkanje čekićima u vremenu pandemije | Profil Klett

24. studeni 2021.

Od proljeća do jeseni - lupkanje čekićima u vremenu pandemije

avatar
Autor: Alojzija Tvorić Kučko

Neizvjesnost je postala dijelom naše svakodnevice. Tako je bilo i tijekom prošle godine. Ipak, svi su sudionici odgojno – obrazovnoga procesa, tj. školovanja bili sretni što su zajedno.

Premda se život u tom trenutku činio kompliciranim jer su se epidemiološka pravila nekoliko puta mijenjala, nastojali smo pohvatati sve nastavne sadržaje u nekom ''novom normalnom'' uz brojne napomene: budite udaljeni, perite ruke češće, nemojte vikati…, a vrijeme je bilo pravo proljetno. Pomislih, ovo je najbolje vrijeme da mi pomogne ono prijašnje usavršavanje u Švedskoj. Obrazovanje izvan učionice. Ovo su ''digitalna'' djeca, ali i dalje djeca – učenici koju su se zaželjeli ''školskih klupa''. 

Ukratko, iskoristili smo te promjenjive dane, bježali pred kišom, stajali na kiši, skrivali se pod stablima, trčali štafete bez rekvizita i igrali nogomet. Moja kombinirana nogometna momčad od njih petnaestero povremeno je stajala u krugu jednostavno provjeravajući u prvom razredu zbrajanje i oduzimanje do 20 u svim varijantama, a dok su kasnije prvašići ostali brusiti svoje vještine igrajući se sa šljunkom oko škole, četvrtaši su pokušali usvojiti neka teorijska znanja i primijetiti ih prvi puta u prirodi. Tako su učili o geometriji, o trokutu, kutu, površini, volumenu i procjenjivali koliki je opseg našega nogometnog igrališta u koracima. Zabavi i istraživanju nije bilo kraja. Kada je došla na red igra prepoznavanja okolnoga drveća, tu su nam pomogli mobiteli i aplikacije. Učenici su se uz ove aktivnosti imali priliku, uz moj stalni nadzor i blizinu, penjati na niže grane drveća i hvatati se s tla za deblje grane.

U posljednjem tjednu, posljednjih dana nastave potaknuta razgovorom s kolegicom učiteljicom odlučila sam napraviti radionicu ukrašavanja platna prirodnim materijalima. Svaki je učenik ponio svoj čekić i svoj komadić platna (najčešće tzv. žutice). Imenovali smo biljke, tražili smo materijale u prirodi (uz nastojanje da ne trgamo lišća i latice), koristili smo se dijelovima koje nam je priroda dala kako bismo napravili svoju sliku. Složili smo određenu kompoziciju, osmislili svoju priču u slici, kombinirali boje i oblike – vidjeli ono što netko drugi ne vidi. Morali smo upotrijebiti svoju fizičku snagu udarajući čekićem, hodajući i tražeći baš onaj dio biljke koji bi nam pomogao učiniti našu sliku savršenom (uz važan učiteljičin uvjet – pokušaj imenovati tu biljku).

 

Postupak je zapravo bio jednostavan – složiti svoju kompoziciju na tvrdoj podlozi (najbolje na panju, ali u nedostatku panjeva poslužile su i školske stepenice, betonirani dijelovi dvorišta i slično), prekriti je tkaninom (pronašli su se tu i komadići staroga zaboravljenoga domaćega platna) te pažljivo udarati čekićem pridržavajući komad tkanine, kako ona ne bi klizila i uništila našu zamišljenu sliku. Prirodni materijal se preslikao i što od njega može nastati? Mnogo toga, posebice ako škola ima svoj plastifikator. Mogu se izraditi podloške za čaše, podmetači za tanjure, broševi i različiti drugi oblici nakita, zaštita od sunčevih zraka – mogućnosti su gotovo neograničene. Korak dalje bi nam svakako bio prebrojiti uratke, prebrojiti koliko listova ima neki uradak, procijeniti koliko bismo novca mogli prikupiti prodajom radova na školskom sajmu i koliko bi to bilo novaca za 30-ak slika. Možemo pisati priču ili pjesmu (neku činkvinu) o našoj slici pa i zapjevati pjesmu ili odsvirati ritam našim čekićima. Ova aktivnost nudi korelaciju i integraciju – školu za život.

Naravno, istu sam aktivnost provela u svom kombiniranom odjeljenju s početkom ove školske godine, ali u duhu jeseni. U našu su priču uz uhodan tim ušli ''neki novi klinci'' – prvašići koje je lupkanje čekićem oduševilo i nekako im se utisnulo u sjećanje. Tijekom listopada i studenoga u našoj područnoj školi čulo ponovno to lupkanje čekića. Naš je materijal ovoga puta bilo lišće – u svim bojama, tonovima i nijansama. Možda i prerano jer su baš sada ovi tjedni obogaćeni šarenim tepisima od lišća. Idealno je vrijeme za napraviti svoje ''slike od prirode'' pazeći pritom da lišće ne bude suho, nego dovoljno vlažno, ali i raznobojno (poput listova lijeske, breskve ili marelice, ponekog javora, nerijetko i breze). Njihovi će posljednji sokovi ostati trajno otisnuti u tijelu platna te, možda, neko biti dio jedinstvenoga i neponovljivoga božićnoga dara.

Ovo je samo jedna od aktivnosti koju je potaklo moje Erasmus iskustvo i susret s  prof. dr. sc. Andersom Szczepanskim koji mi je otvorio put prema razmišljanju i doživljavanju senzornim iskustvom. Možda je ovo pandemijsko vrijeme donijelo i ponešto dobro, odmak i oslobađanje vlastite energije i potencijala u dodiru s prirodom upotrebom malo zapostavljenog alata – čekića. Doista, u ovoj zahtjevnoj aktivnosti nitko se nije ozlijedio i nitko nije bio nezainteresiran unatoč raznolikosti i različitosti učenika naše škole. Čuo se samo naš smijeh i rasterećenje od svih dotadašnjih i dosadašnjih aktivnosti, stanja i situacija. Nismo li, doista, zapravo savršeno, završili i započeli ovu školsku godinu?

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Gordana Barišić Lazar, Danica Ušćumlić
udzbenik
Danijela Janda Abbaci, Ksenija Ćosić, Nada Hižak
udzbenik
Vesna Budinski, Katarina Franjčec, Marijana Zelenika, Saša Veronek Germadnik
udzbenik
Kristian Novak, Doroteja Vojedilov