Izvor: Meandarmedia

Izvor: Meandarmedia

22. studeni 2019.

Samopoštovanje kao lijek protiv zavisti i mašta kao kuckalo protiv dosade

Autor: Romana Perečinec

 

Roman Simić ne samo da je poznat i cijenjen pisac za odrasle nego odnedavna i laureat ovogodišnje nagrade Ovca u kutiji prema izboru dječjeg žirija za slikovnicu Jura i gospođica Zavissst. Roman je među ostalim i utemeljitelj Festivala europske kratke priče, iskusan urednik te omiljen pisac i velikih i malih.

Jura i gospođica zavissst
Jura i gospođica zavissst

 

Koja je razlika između pisanja knjiga za odrasle i onih za djecu? Postoje li neka posebna pravila kojih se treba držati i koje autor za djecu ne smije ispuštati iz vida?

Rekao bih da razlika postoji. Mali misaoni eksperiment: kako je ja zamišljam, idealna knjiga za djecu trebala bi raditi i za odrasle, dok bi teško bilo očekivati da osnovnoškolci gutaju Prousta. Istina, teško je očekivati i da odrasli gutaju Prousta pa se brzo ispravljam: u praksi, mislim da se razlika tiče načina na koji pisac zamišlja svog „odraslog“ i „dječjeg“ čitatelja, slutnje o tome što svaki od njih treba, što kod kojega radi i što si sa svakim od njih kao autor možeš dopustiti. Za pravila nisam siguran, nisam dobar s njima. Prije intuicija i učenje kroz susret. Nakon što sam je bio u prilici predstavljati pred djecom, svoju prvu slikovnicu Baba Jaga i div Zaborav danas smatram slikovnicom za „skoro-pa-odrasle“ ili u najboljem slučaju slikovnicom „za djecu, s odraslima“. To ne znači da je djeca ne vole ili je ne mogu razumjeti – naprotiv, možda je i najpopularnija od svih koje sam napisao – samo to da će njezin jezik i način pripovijedanja jednom broju djece otežati da u njoj uživaju sami. Nikakvo pravilo, ali niz iskustava iz prve ruke: zaigrana rima lakša je od dugih složenih rečenica. Jednostavnost je generalno dobra. Ne mislim da djeci treba podilaziti, još manje da ih se smije podcijeniti, ali ne bi bilo loše da te tvoj mladi čitatelj u najvećoj mjeri razumije.

Jura i kuckalo protiv dosade
Jura i kuckalo protiv dosade

 

Slikovnica Jura i gospođica Zavissst napisana je u neobičnoj formi – je li to rimovana proza, pjesma u prozi vezanoga stiha? Natruhe su se vidjele već i u prethodnoj slikovnici Jura i kuckalo protiv dosade, zašto je rima uzela maha?

 

Zato što mi je bilo zabavno! :D Znam da zvuči sebično, ali valjda je piscima za djecu to dopušteno. Najprije sam se zaigrao, a onda htio vidjeti mogu li cijelu priču ispričati kroz tu neku rimovanu prozu, pjesmu u prozi, ili kako god je zvali, a da ne žrtvujem ništa od priče i složenosti ideje kojom sam se odlučio baviti: zavisti u životu djeteta. Redak po redak, nije bilo plana, a onda je krenulo i uživao sam odavde do petka. Točno je i da sam se tom jezičnom ritmikom i gimnastikom zarazio još u prošlom Juri, kad je rima organski proizišla iz logike samoga teksta – kako se to Jurino kuckalo (mašta) razmahuje, i jezik mora zasvijetliti na nov način, a likovi i pripovjedač nemaju druge nego pratiti ih, trčati za njima i pokušavati uhvatiti ih za rukav.

Sama po sebi, rima nije recept, ne mislim da za djecu u pravilu radi bolje od obične ravne proze, ali jedno lijepo igralište – to definitivno jest. Kad u njemu uživa pisac, uživat će i dijete - mislim da se to osjeti.

Nagrada dječjeg žirija, Roman Simić i Manuel Šumberac, Jura i gospođica Zavissst
Nagrada dječjeg žirija, Roman Simić i Manuel Šumberac, Jura i gospođica Zavissst

 

Obje slikovnice fantastično je ilustrirao Manuel Šumberac. Kako je došlo do te suradnje? Jeste li mogli birati ilustratora ili vam ga je predložio izdavač? Imate li pravo na ikakve intervencije u Manuelov rad ili barem prijedloge?

 

Da, zapravo su sad već tri, a za suradnju s Manuelom zaslužna je Ivana Žderić, naša urednica u Profilu. Ivana je procijenila da bismo mogli biti dobar dvojac, spojila nas i učinila sve da autorski kliknemo, tako da smo nas troje sad iznimno zadovoljan dvojac s kormilarkom. Manuel je dosta mlađi od mene, ne nalazimo se generacijski, ali se jako dobro razumijemo (pomaže i to što je genijalac, s nevjerojatnom radnom energijom, sjajna osoba i može gotovo sve). Obično radimo tako da Ivani i Manuelu dođem s idejom, pročitam im dio teksta, izložim osnovnu priče i onda razgovaramo o svemu. Kad od njih dobijem zeleno svjetlo, počnem pisati i u finalu, prije nego što Manuel krene na svoj dio, razgovaramo o naglascima, emocijama, ključnim momentima priče, atmosferi. Ono što se događa nakon toga samo je Manuelovo; nije alergičan na prijedloge, ali tome s čim nam se vrati obično se ništa ne treba ni dodati ni oduzeti.

U ovoj slikovnici glavna je tema zavist, tj. prije bih rekla osjećaj manje vrijednosti, koji se nekako obezvrijedi kad ga preimenujemo u zavist, i ona daje dobre savjete kako se s time nositi. U prethodnoj je glavna tema također bila jedan veliki dječji izazov kao što je dosada. Pretpostavljam da ste do njih došli promatrajući vlastitu djecu. U kojem ste trenutku pomislili da bi to mogao biti dobar materijal za priču?

 

Sve o čemu pišem za djecu dolazi iz onoga što vidim promatrajući vlastitu. U toj gomili slika i impulsa hvatam se, izgleda, onoga što mi je blisko i kao piscu za odrasle: problema, nečega što me/nas muči i s čime se nije najlakše suočiti. Pa ni pisati o tome. Zavist je emocija koju u stopu prate mnoge druge, negativne (spomenula si osjećaj manje vrijednosti, ali tu je i neprijateljstvo, odbojnost, sram…), neka je vrsta društvenog tabua i nitko baš ne voli razmišljati i razgovarati o njoj. Kad sam je primijetio kod svojih klinaca, shvatio sam koliko im je teško suočiti se s njom, koliko se loše osjećaju i koliko ih muči to što „nisu dobra djeca“, „dobri prijatelji“ itd.

 

Nijedno društvo i nijedna religija nemaju previše razumijevanje za zavist, a s druge strane, čini mi se da je količina najraznovrsnijih „kontrolnih točaka“ i načina na koje se klinci danas međusobno uspoređuju i mjere – bilo materijalnih (onoga što ne/posjeduju) i nematerijalnih (onoga što im se sugerira da bi/kakvi bi trebali biti) –  tolika da će zavisti biti sve više.

 

I zato mi se učinilo važnim krenuti baš tamo, izgovoriti te pomalo neugodne istine o nejednakosti, nepravdi, sramu... Usto, baš kao i dosada o kojoj sam pisao u prvoj knjizi o Juri – zavist ima i svoju drugu stranu: ona može biti poticaj da se potrudimo, postanemo kreativniji, a to je poruka koju sam pokušao udjenuti u obje knjige. Osnažiti dijete, potaknuti ga da osjeća, razmišlja i komunicira, da se u sebi osjeti dobro i vrijedno, bez obzira na ono što od statusnih simbola nema ili ima… I samopoštovanje kao lijek protiv zavisti i mašta kao kuckalo protiv dosade – besplatni su i dostupni svakome. Barem bi tako trebalo biti.

Stignete li uz urednički posao u sad već prilično velikoj izdavačkoj kući, zbog kojeg pomno čitate mnoge ozbiljne tekstove za odrasle, donekle pratiti izdanja za djecu? Je li vam neki naslov zapeo za oko svojom kvalitetom teksta i ilustracija?

 

Donekle, premda ne onoliko koliko bih htio. Jako volim rad Tomislava Torjanca, sve njegove slikovnice obožavam, pa onda Zdenko Bašić, Milan Trenc, Svjetlan Junaković… Imao sam sreću i zadovoljstvo raditi slikovnicu s Andreom Petrlik Huseinović, super su mi Julia Donaldson, Benji Davies, skoro sve u Meandrovoj ediciji za djecu… ma ima ih jako puno, domaćih i stranih autora i autorica čiji mi se crtež i tekst sviđa, no jeste li sigurni da imamo toliko prostora i vremena? :D

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Pet najboljih izvora za učenje geografije

Na koje sve načine učitelj geografije može poučavati svoje učenike geografskim vještinama i znanjima? Koji su najbolji izvori i materijali pomoću kojih učitelj može osmisliti zanimljivu i korisnu nastavu geografije? Koji oblici IKT-a su najučinkovitiji u nastavnom procesu? Zanimljive i konkretne odgovore na ova pitanja donosi australski učitelj geografije Keith Heggart iz Sydneya.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Ana Janković, Željkica Mamić, Ružica Ambruš Kiš
udzbenik
Darko Cindrić, Sanja Polak