Karikatura kao povijesni izvor | Profil Klett
Primjeri korištenja karikatura u udžbeniku Zašto je povijest važna? 4

Primjeri korištenja karikatura u udžbeniku Zašto je povijest važna? 4

17. ožujak 2021.

Karikatura kao povijesni izvor

avatar
Autor: Martina Glučina

Riječ karikatura potječe od talijanske riječi caricare koja u prijevodu na hrvatski jezik znači pretovariti, pretjerati. Pojam karikatura označava crtež koji predstavlja duhovit satirički, metaforički ili sličan komentar na neku situaciju. Komični dojam postiže se namjernim pretjeranim prikazom karakterističnih obilježja neke osobe, pojave, stvari ili događaja, odnosno njihovim preuveličavanjem, umanjivanjem i iskrivljavanjem.

Karikatura je u svojim početcima bila namijenjena zabavljanju umjetnika i elite da bi se u 18. i 19. st. umnažanjem u tiskanim medijima počela povezivati sa širokim slojevima društva. Kako je stanovništvo uglavnom bilo nepismeno, nije postojala prepreka za razumijevanje karikature jer se poruka prenosi crtežom. Mali broj karikatura sadrži tekst, no u tome se slučaju radi o jednoj ili dvije rečenice. Za razvoj karikature od velikoga je značaja bila pojava humorističnih i satiričnih časopisa. Namjena karikatura postala je ismijavanje političkih, socijalnih i moralnih iskvarenosti u društvu. Glavna obilježja karikature su aktualnost, razumljivost, kritičnost i komičnost.

Društveno angažirana karikatura preuzima ulogu promicanja određenih ideja i stavova. Najčešći je oblik društveno angažirane karikature politička karikatura čija je svrha duhovitim prikazom ukazati na određene političke negativnosti u društvu te tako potaknuti na promjene. Razlikujemo političku te društvenu ili socijalnu karikaturu koja se bavi društveno-ekonomskim temama, potom karikaturu određene društvene klase ili zanimanja, karikaturu događaja vezanih za kulturu te ekološku karikaturu.(1) Zbog tiska kao medija masovne komunikacije karikatura prenosi poruku širokoj javnosti, ali istovremeno postaje i glas javnosti. U demokratskim društvima služi kao kritika negativnim društvenim pojavama, dok u totalitarnim društvima služi za kreiranje javnoga mnijenja pomoću propagande i cenzure.

Putem karikature mogu se propagirati određene političke, ekonomske, vjerske i druge ideje kako bi se javnost pridobila za njih. Najčešće se upotrebljava u političkome životu za ostvarivanje raznih ciljeva, npr. širenje utjecaja nekoga političkog svjetonazora, programa ili stranke. Može se koristiti kao sredstvo diskreditiranja protivnika u ratnim sukobima ili političkih suparnika i neistomišljenika. S druge strane, kako bi ograničila slobodu mišljenja radi zaštite pozicije moći, država cenzurom utječe na objavljivanje djela koja kritiziraju vlast. Primjerice, uredništvo novina može zabraniti objavu pojedine karikature zbog njezinoga sadržaja ili ju sam autor, znajući da neće biti objavljena, ne predaje uredništvu (autocenzura).

Karikaturisti se u svojemu radu često koriste aluzijama na ono što smatraju da je široj publici dobro poznato. Kako bi bili razumljiviji publici, primjenjuju određene metode. Najkorištenija metoda je parodija (opis ozbiljnoga problema na duhovit način), potom korištenje slabosti i apsurdnosti na humorističan (satiričan) način, korištenje hiperboličnih elemenata s ciljem promicanja određenih ideja te upotreba analogije i simbola. Karikaturisti se u svojemu radu u velikoj mjeri oslanjaju na stereotipe kako bi njihovo izrugivanje bilo razumljivo određenoj društvenoj grupi ili naciji.

Sva važna politička, društvena i kulturna zbivanja popraćena su karikaturama, posebice u 20. stoljeću. Uz karikaturu, kao i druga umjetnička djela, postavlja se pitanje u kojoj mjeri ona dočarava stvarnost, a u kojoj mjeri njome manipulira. Karikatura nema namjeru opisati stvarnost već ju interpretirati. Budući da proizlazi iz stvarnoga društva, temelji se na zbilji, no upitna je njezina ukupna vjerodostojnost i istinitost. Treba li ju zbog toga izbjegavati kao primarni povijesni izvor u nastavi?

Karikatura može biti važan izvor za povijesno istraživanje jer pruža neizravne dokaze o institucijama, događajima, stavovima autora, njegove publike i sl. Uzmu li povjesničari u obzir određene karakteristike karikature kao umjetnosti (korištenje različitih stilskih tehnika, iskrivljavanje fizičkoga izgleda i preuveličavanje kako bi se pokazala jednostrana točka gledišta o određenome pitanju, događaju ili javnoj osobi) karikatura može biti vrlo efektno sredstvo u nastavi. (2)

Kako analizirati karikaturu?

Pri analiziranju karikature treba sagledati sve njezine elemente i pritom pažljivo pristupiti kontekstu njezinoga nastanka (povijesne prilike te socijalni i kulturni aspekti) uzimajući u obzir da svaki prikaz označava i određenu perspektivu. Karikaturist stvara sliku koja se prodaje, podržanu od strane onih čija uvjerenja izražava. Međutim, povjesničar uzima u obzir postojanje i drugih stavova i perspektiva koje nisu u skladu s tom karikaturom ili nisu dominantni u društvu. Karikatura, poput ostalih povijesnih izvora, ne priča cijelu priču. Treba ju uvijek koristiti i sučeliti s drugim povijesnim izvorima iz toga razdoblja.(3)

Učenici, stoga, trebaju znati glavna obilježja karikature kao povijesnoga izvora koja se mogu sažeti na sljedeći način:

  • karikatura nudi mišljenje, a ne činjenice
  • karikaturist je pristran i pruža jednostran pogled na problem
  • prikaz je komičan/satiričan zbog pretjerivanja i iskrivljavanja
  • pozitivno ili negativno prikazivanje nekoga lika ili situacije daje emocionalni naboj (što i jest autorov cilj)
  • karikaturist koristi stereotipe i generalizacije kako bi prenio poruku publici
  • većina se karikatura oslanja na simboliku
  • svrha karikature je humor, no ona može biti i sredstvo propagande.
Obilježja karikature.
Obilježja karikature.

Korištenje karikature u nastavi vrijedno je iz više razloga. Učenicima pruža uvid u razmišljanje ljudi u određenome vremenu pri čemu se iz likovnoga prikaza treba izvući stvarno značenje. Karikatura prikazuje neki problem ili pitanje, a za njezinu interpretaciju potrebno je prethodno znanje o temi. Prilikom analize i interpretacije kod učenika razvijamo različite vještine za koje su potrebna viša kognitivna znanja. Učenici trebaju razlikovati simboličko od doslovnoga predstavljanja; prepoznati povijesne osobe koje su karikirane i razumjeti namjeru takvoga prikaza (laskanje, izrugivanje, veličanje, ponižavanje i sl.); prepoznati problem, događaj ili situaciju na koju se karikatura odnosi te ih povezati s prethodnim znanjem; razlučiti raspoloženje i emocije koji se prenose karikaturom te opisati emocionalnu (očekivanu) reakciju koju je autor imao namjeru izazvati kod publike; otkriti pristranost u prikazu koja može biti vrlo sofisticirana, npr. odjeća, gesta ili dvosmisleni tekst uz sliku. Razumijevane jezika slike jedna je od osnova vizualne pismenosti.

Analitički obrasci

Pristup karikaturi kao povijesnomu izvoru isti je kao kod ostalih slikovnih izvora.(4) Mogu se koristiti različiti analitički oblici i pitanja. Pitanja se odnose na opis prikaza, identificiranje problema, propitivanje autorove namjere i poruke, interpretaciju i tumačenje prikaza.

Primjer nekih pitanja:

  • Tko je prikazan na karikaturi? Imenuj prikazane likove. Što likovi rade? Kako su odjeveni? Jesu li prikazani realistično ili pretjerano? Na koji su način prikazani? Što je još prikazano na crtežu? Kako je prikazano? Kakav je odnos među likovima? Postoji li neki sukob? Je li prikazano izravno ili neizravno?
  • Postoje li simboli na crtežu? Što predstavljaju simboli? Zašto su izabrani baš ti simboli? Kako je na slici prikazan događaj ili problem? Je li prikaz ironičan/humorističan/ozbiljan? Što znači tekst pod slikom? Bi li on trebao biti humorističan ili ironičan? Obrazloži.
  • Koji je stav autora prema predmetu/subjektu njegove karikature? Je li pozitivan ili negativan? Komu je karikatura namijenjena? Kakva je tvoja reakcija na karikaturu? Je li poruka karikature jasna i razumljiva? Obrazloži.
  • Potiče li karikatura na razmišljanje o problemu koji iznosi? Što se događalo u vrijeme nastanka karikature? Što misliš da karikatura predstavlja?
  • Navedi dokaze iz izvora koji su te doveli do zaključka. Saznaješ li iz izvora nešto novo u odnosu na prijašnje znanje? Postoje li još neka pitanja na koja želiš dobiti odgovor? Gdje bi mogao/mogla potražiti dodatne informacije?

Obrazac u PDF formatu je u prilogu članka.

Bilješke:
  1. Dulibić, Frano. Definiranje karikature kao likovne vrste. Karikatura. Zagrebački pojmovnik kulture u 20. stoljeću. (Zagreb: Filozofski fakultet – Naklada Slap, 2005.):11-12.
  2. Stradling, Robert. Nastava europske povijesti 20. stoljeća. (Zagreb:Srednja Europa, 2003.):118.
  3. Palmeri, Frank. The Cartoon: the image as critique. History Beyond the Text: A student's guide to approaching alternative sources. Edited by Sarah Barber and Corinna M. Peniston-Bird. (New York: Routlege, 2010.): 80–81.
  4. Usp. Glučina, Martina. Slikovni izvori u nastavi – izazovi poučavanja. https://www.profil-klett.hr/slikovni-izvori-u-nastavi-povijesti-izazovi-poucavanja (Pristupljeno: 25.2.2021.)
  5. Usp. Stradling, R. Nastava europske povijesti 20. stoljeća. (Zagreb: Srednja Europa, 2003.):120-122.;

Burack, Jonathan. The cartoon analysis checklist. Teaching history org. 2018. Cartoon Analysis (teachinghistory.org) (Pristupljeno: 25.2.2021.)

Literatura:
  1. Burack, Jonathan. The cartoon analysis checklist. Teaching history org. 2018. Cartoon Analysis (teachinghistory.org) (Pristupljeno: 25.2.2021.)
  2. Conners, Joan L. Popular Culture in Political Cartoons: Analyzing Cartoonist Approacher. Political Science and Politics. Cambrige. 40/2 (2007): 261.-265. https://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.625.9607&rep=rep1&type=pdf (Pristupljeno: 25.2.2021.)
  3. Dulibić, Frano. Definiranje karikature kao likovne vrste. Karikatura. Zagrebački pojmovnik kulture u 20. stoljeću. Zagreb: Filozofski fakultet - Naklada Slap, 2005. 11.-33.
  4. Glučina, Martina. Slikovni izvori u nastavi – izazovi poučavanja. https://www.profil-klett.hr/slikovni-izvori-u-nastavi-povijesti-izazovi-poucavanja(Pristupljeno: 25.2.2021.)
  5. Imagology: the cultural construction and literary representation of national characters: a critical survey. Ur. Beller, Manfried i Joep Leersen. Studia Imagologica. Amsterdam – New York : Rodopi. 13 (2007).
  6. Palmeri, Frank. The Cartoon: the image as critique. History Beyond the Text:A student's guide to approaching alternative sources. Ur. Sarah Barber i Corinna M. Peniston-Bird. New York : Routledge, 2010. 60.-84.
  7. Stradling, Robert. Nastava europske povijesti 20. stoljeća. Zagreb : Srednja Europa, 2003.

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

O studiji slučaja kao strategiji u nastavi povijesti

Članak iz kolumne o poučavanju povijesti

Studija slučaja (eng. case study) kao istraživačka je metoda prvi put primijenjena u školi za poslovnu administraciju harvardskoga sveučilišta u Bostonu početkom prošloga stoljeća. Studija slučaja podrazumijeva analizu specifične pojave, procesa ili događaja koji mogu poslužiti da se razjasne pojedini fenomeni i donesu relevantni zaključci.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Šime Labor, Manuela Kujundžić, Tin Pongrac, Jelena Šilje Capor, Snježana Vinarić
udzbenik
Agičić, Anušić, Bagarić
udzbenik
Damir Agičić
udzbenik
Manuela Kujundžić, Anita Gambiraža Knez