Živjeti se ne mora, ploviti se mora (Navigare necesse est, vivere non est necesse) izreka je znamenitoga rimskog državnika i vojskovođe Gneja Pompeja Velikoga. Njome je oslikana važnost plovidbe Sredozemljem u antici. Za ondašnje tehničke mogućnosti i znanja plovidba je bila vrlo zahtjevan i nimalo bezopasan pothvat. Unatoč tome, Sredozemljem se plovilo od davnina.
Sredozemno more je zatvoreno more. Kao što i samo ime govori, nalazilo se u središtu tada poznatoga svijeta. Ondašnjim je pomorcima Sredozemlje predstavljalo nepreglednu morsku površinu. Odisejeve su pustolovine, iako u umjetničkoj formi, svjedočanstvo da se i u tako zatvorenome moru moglo lutati u potrazi za pravim putom.
Povijest je zapamtila Feničane kao najbolje pomorce staroga svijeta, no to nipošto ne znači da su pomorci drugih naroda u pomorskoj vještini zaostajali za njima. Najstarija visokorazvijena evropska civilizacija, ona minojska na Kreti, provodila je talasokraciju tisuću godina prije pojave Feničana. Arheološka svjedočanstva, ponajprije lončarija, potvrđuju trgovačke veze Male Azije s južnom Italijom u drugoj polovici 2. tisućljeća prije Krista, u doba prevlasti ahejske civilizacije. Kontrola nad plovidbenim pravcima u to je vrijeme postala vrlo važnom i vjerojatno je upravo to razlog ahejskoga pohoda na Troju, grad koji se smjestio na ključnome položaju, na samome ulazu u Helespont. Uistinu, svaki je brod na putu za Crno more ili na povratku morao stati u Troji.
U najranije doba plovilo se u blizini obale, na optičkoj udaljenosti, jer je obalni krajolik služio kao orijentir. Bez pomorskih karata, preciznoga poznavanja morskih ruta, hridi ili plićina, kao i sekstanta, to je bio najsigurniji način. Tadašnja jedra nisu omogućavala hvatanje vjetra pa je njihovo korištenje bilo moguće jedino uz povoljan vjetar. U suprotnim slučajevima preostalo je samo veslanje, ali ljudska je snaga bila ograničena i višesatno veslanje pod mediteranskim suncem nije bilo izvedivo na duljim relacijama. Zato se vrlo često isplovljavalo tek u slučaju povoljnoga vjetra. Plovilo se samo danju pa je dan plovidbe s vremenom postao mjerom udaljenosti između gradova na plovidbenome putu. Noćna je plovidba bila vrlo opasna i noću se nije isplovljavalo. No, vjetar, valovi i morske struje često bi dovodili do neplanirana kašnjenja pa se nerijetko događalo da bi pomorce noć zatekla na moru prije uplovljavanja u spasonosnu luku. U takvim situacijama preostalo je samo moliti se bogovima i pouzdati u sreću do trenutka kad bi bila uočena vatra na svjetioniku gradske luke. Postupno, sa sve pouzdanijim spoznajama o geografskome prostoru i udaljenostima, grčki su pisci počeli kao jedinicu udaljenosti koristiti stadij. U doba prevlasti Rima udaljenosti su se izražavale u miljama.
Nisu samo more i vrijeme predstavljali veliku opasnost pomorcima. Strahovalo se i od gusara koji su bili stalna nevolja na Sredozemlju sve dok taj problem polovicom 1. st. pr. Kr. nije riješio Pompej Veliki. Gusarska je prijetnja tako uklonjena tek s rimskom prevlašću.
Na more se, bez velike potrebe, rijetko izlazilo za zimskih mjeseci. Kad bi plovidbena sezona završila, lađe se izvlačilo na kopno. Trebalo je zaštititi vesla, užad i jedra od razarajućega djelovanja soli. Za njihovu zaštitu koristila se smola crnogoričnoga drveta. U proljeće, s početkom plovidbene sezone, brodovi su spuštani u more, šupljine u sasušenome drvetu zatvarane su smolom, postavljana su jedra i vesla te obnavljani manji popravci nakon kojih je brod bio spreman za plovidbu.
Početkom 1. tisućljeća pr. Kr. nastupilo je razdoblje osnivanja novih naseobina diljem obala Sredozemlja. Proces je ponajprije bio uzrokovan trgovačkim potrebama, a započeli su ga Feničani osnivanjem svojih kolonija. Najpoznatijom i najmoćnijom postat će Kartaga u današnjemu Tunisu. Feničku kolonizaciju ubrzo je slijedila grčka. Fenička kolonizacija bila je uvjetovana širenjem tržišta, a uzroci grčke kolonizacije bili su mnogo dublji, brojniji i raznolikiji. Grčka je bila prenapučena zemlja s nedostatkom obradive zemlje. Osim obradive zemlje, nedostajalo je i metala, npr. željeza i kositra, stoga je interes grčkih polisa bio usmjeren prema južnoj Italiji i Siciliji, a potom i prema obalama Crnoga mora. Do polovice 7. st . pr. Kr. Grci su ga nazivali Negostoljubivim morem (Pontos Akseinos), ali su mu zatim promijenili ime u Gostoljubivo more (Pontos Eksinos) nakon što su Milećani na njegovim obalama osnovali brojne kolonije.
Ubrzo po dolasku Grka u Italiju došlo do sukoba s pravim gospodarima Tirenskoga mora, Etruščanima ili Tirencima, kako su ih nazivali. Pokušaj naseljavanja fokejskih Grka na današnjoj Korzici zajedničkim su snagama oko 540. pr. Kr. suzbili Kartažani i Etruščani u Bitki kod Alalije, novosnovane fokejske kolonije na Korzici. Sukob kod Alalije prva je pomorska bitka zabilježena u povijesti. Sa slabljenjem moći etruščanskoga saveza Etruščani su pola stoljeća kasnije potisnuti s Tirenskoga mora kojim su potom dominirali italski Grci. Pozornica sukoba tad će postati Sicilija, na kojoj i oko koje će se voditi borba za prevlast između Grka i Kartažana. Zauvijek će ju okončati nova sila u usponu – Rimska Republika.
Pomorske veze između istočne i zapadne obale Jadrana potvrđene su od davnina. Jadransko more, kao dubok zaljev Sredozemnoga mora, nije ostalo izvan vidokruga grčkih pomoraca. Glavni je jadranski plovidbeni pravac vodio k sjeveru do ušća rijeke Pad gdje su se razvila dva velika trgovačka središta – Adria i Spina. Tamo je je pristizala roba sa sjevera, ponajprije jantar, koja se potom distribuirala dalje na Sredozemlje.
Iako je zbog režima morskih struja i vjetrova istočna jadranska obala povoljnija za plovidbu, ona je ipak bila vrlo zahtjevna. Posebice opasna točka bio je rt Planka, najistureniji dio istočnojadranske obale, kao mjesto na kojemu se snažno sudaraju sjeverni i južni vjetrovi i morske struje. Grci su ga nazvali Diomedovim rtom. Osim toga, istočnu su obalu naseljavali negostoljubivi Ardijejci, Liburni i Histri, narodi poznati kao vješti pomorci i gusari, stoga je glavni pomorski pravac sredinom Jadrana preko Palagaruže prelazio na zapadnu obalu prema današnjoj Ankoni.
Nakon pobjede u ratovima s Kartagom rimska država postala je jedina sila na Sredozemlju. Kad je potkraj 1. st. pr. Kr. Rim zavladao svim obalama Sredozemlja, rimska je trgovačka flota povezivala Rim i Italiju sa svim prekomorskim dijelovima države. Opravdana je tvrdnja da je cijelo Sredozemlje radilo za Rim u čiju su luku Ostiju danonoćno pristizali brodovi s teretom iz svih dijelova države. Unatoč sigurnosti, nakon što je Pompej uništio gusare, plovidba je i dalje ostala rizičan pothvat o čemu svjedoče brojni ostatci brodoloma iz rimskoga doba pronađeni diljem Sredozemlja.
Iako su na temelju priča i izvještaja grčkih pomoraca nastajali prvi opisi pomorskih putova, nazvani oplovbe ili peripli (grč. periplus), tek je u Augustovo doba stvorena prva karta rimske države i pomorskih putova koju ju je dao izraditi Marko Vipsanije Agripa. U 2. stoljeću izrađen je opis kopnenih i pomorskih putova i udaljenosti poznat kao Antoninov itinerar (Imperatoris Antonini Augusti Itinerarium).
