Sasvim drukčija stručna usavršavanja | Profil Klett

Ispred Dječjega memorijalnoga centra na Brdu sjećanja

13. prosinac 2016.

Sasvim drukčija stručna usavršavanja

avatar
Autor: Dejana Tavas

Iako sam tijekom dvadesetogodišnjega rada u školi sudjelovala u mnogobrojnim edukacijama, 2014. godina ostat će trajno zabilježena u mome sjećanju zbog dva stručna usavršavanja u inozemstvu.

Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta i izraelski Yad Vashem (svjetski  memorijalni centar mučenika holokausta i junaka) svake godine objavljuje natječaj za dodjelu 25 stipendija učiteljima predmetne nastave, nastavnicima društvenih predmeta u srednjim školama i sveučilišnim profesorima  koji se aktivno bave edukacijom o holokaustu. Stručno usavršavanje odvija se u Internacionalnoj školi za poučavanje o holokaustu „Yad Vashem“ u  Jeruzalemu, a potrebno je poslati popunjenu  prijavnicu i motivacijsko pismo na engleskome jeziku. Bila sam presretna kada sam saznala da sam prošla na razgovoru i provjeri engleskoga jezika te s nestrpljenjem dočekala polazak u Izrael. U Tel Avivu nas je dočekala dr. Chava Baruch, djelatnica Yad Vashema i naša voditeljica, koja nas je smjestila u autobus kojim smo stigli u sat vremena udaljen Jeruzalem. 

U Jeruzalemu
Edukacija o holokaustu

Sljedećega jutra započeli smo s radom i u narednih pet dana odslušali 70 sati edukacije o holokaustu.  Uvodno predavanje održao nam je veleposlanik Republike Hrvatske u Izraelu, gospodin Pjer Šimunović, a tijekom narednih dana odslušali smo raznolika predavanja eminentnih predavača. Cilj je predavanja bio upoznati nas s povijesnim zbivanjima koja su dovela do holokausta te načinima na koje ta znanja možemo prenijeti svojim učenicima jer današnji učenici, prema riječima dr. Baruch, ne trebaju učitelje za informiranje, nego interpretiranje. Najdojmljivija su, ipak, bila svjedočanstva troje preživjelih iz Hrvatske. Yad Vashem  osnovan je 1953. na Brdu sjećanja i impresivan je kompleks u sklopu kojega se nalaze Centar za edukaciju, Muzej holokausta, Dječji memorijalni centar, Audiovizualni centar, Umjetnički centar, galerija, Avenija Pravednika te mnogo umjetničkih djela i skulptura. Zaista je teško riječima opisati Muzej holokausta u kojemu je na oko 4000 m² kronološki prikazan holokaust od svojih početaka do zadnje prostorije, Dvorane imena,  u kojoj se nalaze dosjei za otprilike tri i pol milijuna žrtava. Dječji memorijalni centar izgrađen je u spomen na milijun i pol žrtava djece i nalazi se ispod zemlje. U potpunome mraku, samo uz svjetlost svijeće koja nježno poput zvijezda obasjava taj mračni prostor, glas na hebrejskome, jidišu i engleskome izgovara ime djeteta – žrtve holokausta, godine starosti i državu. Nakon izlaska nitko među nama nije ni pokušao suspregnuti suze. Riječi bi bile suvišne. Nakon predavanja vraćali smo se u hotel kako bismo nakon večere nastavili s radom. U rijetkim slobodnim trenutcima samostalno smo istraživali Jeruzalem, obišli Bazar kako bismo kupili neobične začine, najveće datulje koje sam u životu vidjela, isprobali lokalne specijalitete, a neke od kolegica ustale su u 4 sata ujutro kako bi taksijem stigle na Maslinsku goru i vratile se natrag jer je polazak u Yad Vashem bio svakoga jutra u osam sati. U večernjim satima posjetili smo Muzej Izraela i upoznali dugu povijest i religiju te veličanstvene zemlje. U hotelu smo imali i predavanja o situaciji na Bliskom istoku, te o radu Wiesenthal instituta. Za  petak poslije podne bio je planiran izlet u Stari grad, ali nažalost, zbog sigurnosne situacije organizatori nas nisu željeli odvesti pa smo vidjeli moderni dio Jeruzalema. Toga je dana, naime, bio pogreb trojice otetih i ubijenih izraelskih tinejdžera. Navečer smo imali priliku vidjeti kako se obilježava Šabat koji započinje nakon zalaska sunca, a završava u subotu izlaskom prvih zvijezda. Nakon posebne večere u hotelu otišli smo u sinagogu i prisustvovali obredu. Naravno, kolege su bili dolje među muškarcima, a mi smo sa ženama bile na balkonu. Obred nas je iznenadio jer su muškarci glasno molili, pljeskali, pa čak i zaplesali u veselome ozračju koje je više nalikovalo na slavlje nego na crkveni obred. Nakon izlaska iz sinagoge ostali smo zaprepašteni. Skoro je nemoguće povjerovati da u gradu od otprilike osam milijuna stanovnika svakoga petka zamre život. Ne voze tramvaji, automobila na cestama gotovo da i nema, ne rade trgovine, restorani, pa čak i jedan od liftova u hotelu radi tako da stane na svakome katu kako vjernici ne bi morali pritisnuti na koji kat žele ići jer se na Šabat ništa ne radi, nego se vrijeme posvećuje molitvi i druženju. Zbog toga smo u subotu ujutro išli na izlet u Tel Aviv koji je mnogo liberalniji grad. Na modernoj gradskoj plaži neki su se kolege i okupali u moru, a na ručak smo išli u obližnju Jaffu koja nas je oduševila svojom arhitekturom. Po povratku u Jeruzalem, na svoju smo odgovornost ipak u grupicama otišli u Stari grad i ostavili poruke na Zidu plača. Iako je Zid plača vanjski prostor, prije ulaska potrebno je proći strogu kontrolu, poput one prije ulaska u zrakoplov. Obišli smo i Baziliku Svetoga groba te  prošli ulicom Dolorosa u kojoj su postaje križnoga puta. Po završetku predavanja, a nakon poprilično zahtjevne carinske kontrole, poletjeli prema kući prepuni dojmova i informacija, umorni, ali zadovoljni. 

Edukacija u Drancyju
Edukacija u Parizu

Sličnom procedurom (prijavom i slanjem motivacijskoga pisma na natječaj) primljena sam na edukaciju koja se održavala u prosincu iste godine u Parizu. Stručni skup organiziraju Agencija za odgoj i obrazovanje i Memorijal holokausta  (Mémorial de la Shoah) a za sudjelovanje nije potrebno znanje francuskoga jer  je osigurano simultano prevođenje svih predavanja na hrvatski jezik. S nama je bila i Renata Ozorlić Dominić, viša savjetnica za međunarodnu suradnju u AZOO-u, a pozdravio nas je i veleposlanik Republike Hrvatske, gospodin Ivo Goldstein. Sva predavanja s temom stradanja Židova i Roma u razdoblju prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, u nacističkoj Njemačkoj te višijevskoj Francuskoj održavaju se u Memorijalnom centru logora Drancy pokraj Pariza uz obilaske stalnog postava Memorijala u Parizu te područja logora i Memorijala u Drancyju. Uz mnoga nova znanja, svjedočanstva preživjelih Roma i Hrvata te upoznavanja s kolegama iz cijele Hrvatske ne mogu zanemariti poseban ugođaj u Parizu za vrijeme adventa, iako je bilo malo slobodnoga vremena za obilazak i istraživanje. Oba usavršavanja, iako potpuno različita, bila su zaista posebna i nezaboravna iskustva. 

Drancy

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Hrvatski jezik u Saboru - 170 godina

Razloga je za takav kritički govor bilo i više nego dovoljno. Naime, početkom 19. stoljeća hrvatski krajevi nisu imali zajednički standardni jezik. Svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskom jeziku, a u javnom se životu i radu, u pojedinim hrvatskim krajevima, nastojao nametnuti talijanski, odnosno njemački i mađarski jezik.

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Vesna Budinski, Marina Diković, Gordana Ivančić, Saša Veronek Germadnik
udzbenik
Anđelka Rihtarić, Marina Marijačić, Gordana Ljubas, Diana Greblički-Miculinić, Tihana Fraculj, Ivana Canjuga
udzbenik
J. Levak, I. Močibob, J. Sandalić, I. Skopljak Barić, D. Greblički-Miculinić, M. Horvatek Forjan, G. Ljubas , A. Radeljić