17. travanj 2019.

Sprega između pisanja i čitanja vrlo je tajanstvena i neuhvatljiva

Autor: Romana Perečinec

 

Dobitnica ovogodišnje nagrade Grigor Vitez za najbolju knjigu za mlade je Jasminka Tihi Stepanić, profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi, nagrađivana i rado čitana autorica pet romana i jedne zbirke priča za djecu, te slikovnica i priča. Nagradu je dobila za roman „Ljeto na jezeru Čiču", a s nama je podijelila svoja razmišljanja o pisanju za djecu, čitanju lektire, omiljenim knjigama i susretima sa svojim mladim čitateljima.

 

U svojim knjigama uvijek se bavite nekom aktualnom temom - u prvom romanu bio je to Facebook i opasnosti koje predstavlja, u Mojoj neprijateljici Ani  pišete o anoreksiji, a u zadnjem romanu progovarate o razdvojenosti obitelji zbog iseljavanja i nestalnih poslova u Hrvatskoj. Je li bolje pisati o aktualnim temama ili o tzv. univerzalnim?

 

Sve aktualne teme na neki su način univerzalne i obrnuto. Velika djela svjetske književnosti preživjela su zahvaljujući tome što su i  danas aktualna, što dotiču ono u nama što je univerzalno ljudsko bez obzira o kojem se vremenu radi.

Teme o kojima pišem recentne su, a neki su problemi usko vezani za 21. stoljeće i prije nisu bili mogući jer nije bilo stvarnosti koja bi ih podržavala.

U svojim se romanima bavim  društvenim mrežama, videoigricama, mobilnim telefonima i drugim suvremenim tehnologijama koje posjeduju raskošni potencijala provociranja problema proizišlih iz njih samih, no, u konačnici, sve se uvijek svede na dimenziju čovjeka – odnosa unutar obitelji, vršnjačkog okruženja, društvene i socijalne zadatosti.

U romanu Ljeto na jezeru Čiču problematiziram, između ostalog, odlazak ljudi na rad u Njemačku, ali znate što? Glavna inspiracija za to bila mi je moja prijateljica s fakulteta koja je 70-ih godina prošloga stoljeća žudjela za tim da ju tata, gastarbajter, pozove u Njemačku. Marljivo je učila jezik, sanjala, dijelila svoje snove sa mnom, ali poziv nikada, baš nikada nije stigao. Danas je ta tema opet aktualna, pa se onima mlađima možda čini kao pošast našega doba, a radi se, zapravo, o vječnoj temi odlaska trbuhom za kruhom iz zemlje koja ne nudi dovoljno uvjeta za normalan život u kojem bi čovjek mogao ostvariti barem neke od svojih potencijala i pritom se osjećati dobro i ispunjeno.

U Mojoj neprijateljici Ani problematiziram anoreksiju, odnosno želju da se postigne određen tjelesni izgled koji bi bio sredstvo ostvarivanja određenih ciljeva. U današnjem svijetu to je toliko bjelodano da se čini kako o tome ne treba trošiti riječi. Ali, zar nisu u starom Japanu vezivali ženama stopala da budu savršene i priskrbe si muža koji će se dobro za njih brinuti, ali i za njihovu staru obitelj? Žene plemena Padaung nose bakrene obruče na vratu i time ga produžavaju, a zapravo guraju ramena dolje. Odrasla žena nosi na sebi šest kilograma obruča. Zašto? Da udovolji idealu ljepote svojega plemena izvan kojega joj nema života. U sva tri  slučaju radi se o torturi nad ženama u svrhu njihova podčinjavanja i iskorištavanja. Moj lik, moja Ela, tako je samo jedna od mnogih djevojčica/djevojaka/žena koje pristaju na udovoljavanje stereotipima kako bi postigle svoj cilj.

Prijedlog naslovnice za knjigu 'Imaš fejs?', rad učenice Nikoline Sakač, međupredmetni likovni natječaj Predstavljam se svijetu, 2019.
Prijedlog naslovnice za knjigu 'Imaš fejs?', rad učenice Nikoline Sakač, međupredmetni likovni natječaj Predstavljam se svijetu, 2019.

 

Postoje li neka (nepisana) pravila u pisanju romana za djecu - treba li paziti na to da radnja bude brza i uzbudljiva, a manje na stil i psihološka stanja likova, moraju li knjige za djecu uvijek imati i neku pouku ili se u njima može pokazati i eksperimentiranje jezikom i formom?

 

Postoje dobre i loše knjige, i za djecu i za odrasle. Pitanje stila nikada nije upitno. Držim do stila i mislim da sam izgradila svoj vlastiti koji se, naravno, i dalje razvija i držim da sam tek na početku. Ponekad mi je žao što se ne mogu malo više razmahati, pokazati što mogu i upustiti se u jezične bravure  jer se bojim da bi to za moju publiku bilo opterećavajuće. Zbog toga uvijek pomalo žalim. Psihološka karakterizacija likova je nešto bez čega se ne može.

Kako stvoriti uvjerljiv lik i pokrenuti ga na akciju bez psiholoških okidača? Čitatelj uvijek mora znati zašto lik postupa kako postupa i što ga motivira na određena djela. Mislim da je to u književnosti za djecu važno jer djeca uviđaju da i u njima, kao i u likovima, postoje neki mehanizmi koji ih pokreću, a koji su u glavi i koje često ne mogu imenovati i s kojima ne mogu uspostaviti odnos.

Moji likovi su životni, ponekad dobri, a ponekad i ne i to u isto vrijeme, što djecu može zbuniti, naročito petaše čije čitateljsko iskustvo poznaje samo dvije staze – stazu dobra i stazu zla. Oni, ponekad, govorim iz iskustva, žele točno znati je li određeni  lik dobar ili zao da bi se prema njemu mogli odrediti. Psihološka karakterizacija je vrlo bitna u djetetovu razumijevanju postupaka. Tek kad mladi čitatelji nadiđu podjelu na dobro i zlo, spremni su za recepciju ozbiljnijih sadržaja i razmišljanje o ljudima, sebi i svijetu.

Radnja romana za djecu i mlade treba biti zanimljiva, ne nužno brza i uzbudljiva, premda najčešće takva jest.

Ljeto na jezeru Čiču ima radnju koja se vuče kao dosadan ljetni dan, a ipak ga vole čitati i djeca i odrasli. Važan je sadržaj. Akcija je dobrodošla ako to zahtijeva sam roman, no o njoj, naravno, ne ovisi uspjeh kod čitatelja.

Poruka, kad su djeca u pitanju, uvijek je dobrodošla, ali ne na docirajući način. Djeca su dovoljno pametna da shvate o čemu se radi i ne treba im poukom mahati ispred nosa.

Tu pisac mora biti jako oprezan i ne nastupati s pozicija autoriteta koji je popio svu pamet svijeta pa ju sada nemilice baca oko sebe. Zamislite da je poruka romana Imaš fejs? jasno negdje napisana u obliku završne riječi ili da ju izgovara neki lik. Ni jedan čitatelj mi ne bi vjerovao. Djecu suptilno treba navesti na zaključak i onda je poruka jaka i odjekne snažnije nego što smo se nadali. Neke jezične eksperimente radim, izmišljam riječi, no za sada sam na tome ostala. Što se tiče forme, mislim da sam u romanu koji pišem otišla korak dalje.

 

Svoje knjige predstavili ste na bezbrojnim susretima s djecom-čitateljima u školama i knjižnicama. Nadahnjuju li vas ti susreti za pisanje novih knjiga? Nađete li se ponekad u opasnosti od podilaženja svojoj čitateljskoj publici?

 

Obožavam književne susrete sa svojim čitateljima. To je najbolji način da se knjiga širi i da se djeca upoznaju s piscem i s procesom pisanja, da ih se poljulja u nekim uvriježenim stereotipima i romantičnim mislima, kao što je npr. pitanje inspiracije. Nevjerojatno je što sve djeca pitaju.

Jedan me je dječak u jednoj školi u Hrvatskom zagorju pitao pišem li zato što nemam pametnijeg posla. Meni je to pitanje bilo odlično.

Dječak jedne zagrebačke škole pitao me je što je smisao života. On o tome razmišlja svakodnevno, no još nije došao do odgovora. Ozario se kad sam mu rekla da i ja tragam za odgovorom, i da smo on i ja samo dva pojedinca među milijunima drugih koji teže spoznaji svojega postojanja na svijetu te da je to pitanje svih pitanja. Djeca mi ponekad savjetuju o čemu da pišem i mogu reći da su njihovi prijedlozi vrlo ozbiljne teme miljama daleko od imam prištić - nemam prištić i kako sam se zaljubila. Vidim da mnogi promišljaju o svijetu u kojem žive.

Nikad, ali baš nikad nisam pomislila da bih trebala podilaziti publici. A i čemu? Ona i tako voli moje knjige. Odabrati da se možda i nećeš svidjeti za mene nije neki hrabar čin, već stav koji inače imam. Da se želim svidjeti, to ne bih bila ja, a ako nisam ja, ne mogu biti dobra.  Računam na pametnu publiku.

 

Kroz te susrete, ali i kroz rad u školi sigurno ste u prilici doznati što djeca vole čitati i čitaju li uopće? Koje je vaše mišljenje o lektiri propisanoj novim kurikulumom za hrvatski jezik? Je li velika sloboda u odabiru naslova za lektiru dobra ili je zapravo prikriveno svaljivanje odgovornosti na učitelje?

 

Na književnim susretima pitam djecu tko voli čitati. Isprva su dvije-tri stidljive ruke u zraku (da ja vidim, a ostali ne) kao da se radi o nečem nepoželjnom, no kad kažem da nam ljubav prema knjizi služi na ponos, a ne na sramotu, nađe se u zraku još poneka ruka, a nekad ih je i više od očekivanog. Ne sjećam se da su u mojem razredu svi bili ludi za čitanjem, zapravo, osim sebe ne sjećam se nikoga. Znam da sam mnoge nagovarala na čitanje. Sad sam se sjetila jedne zgode iz djetinjstva. Bila sam treći razred, mislim, i silno sam htjela imati roman Heidi. Moja prijateljica Marica iz razreda ga je imala (pojma nije imala kako se ta knjiga zatekla među njezinim igračkama) i za čas smo se dogovorile o razmjeni. Ona meni Heidi, a ja njoj novu novcatu lutku koja plače, otvara i zatvara oči, pravi hit. Pod teretom sunca koje je pržilo hitala sam kući sa starom knjigom kao s nevjerojatnim ulovom. Ni Marica ni ja nismo mogle vjerovati kolike smo srećkovićke.

Djeca su nekad čitala jer su morala, a tako je i danas. Sretna sam ako pročitaju knjigu za lektiru. Neki čitaju i više od toga, ali to su rijetke biljčice i treba ih pažljivo njegovati.

Pitanje lektire danas se jako kompromitiralo. Svi o njoj imaju mišljenje. Čak i oni koji nikada ništa ne čitaju grme protiv izbacivanja Ane Frank iz lektire, a ne znaju da ta knjiga nikad nije bila u obaveznoj lektiri nego u izbornoj, gdje je i danas. Popis knjiga za lektiru po meni je dobrodošao, a unutar njega neka učitelj bira što mu drago. Učitelji imaju toliko posla da nemaju vremena iščitavati sve što se napiše. Zato su tu ljudi kojima je dječja književnost posao i područje stručnog interesa. 

Okamenjeni popis lektire, koji je na snazi bio prošlih godina, pa i desetljeća, treba prozračiti i osvježiti novim naslovima. Treba osluškivati što djeca vole čitati, pogledati izvješća o čitanosti knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, na primjer, i to uzeti u obzir. Djeci treba ugoditi suvremenim naslovima koji imaju književnu vrijednost jer aktualizacija je nešto na čemu se s pravom inzistira.

Što se položaja učitelja tiče, on je dosta šizofren. S jedne strane traži se od nas da se prešaltamo u novo i zaboravimo sve staro jer je staro loše, a novo dobro, a, s druge strane, stavlja nas se u poziciju da sami osmišljavamo buduću nastavu za koju nitko od nas ne zna pouzdano kako bi trebala izgledati, oslanjajući se na našu staru, manjkavu izobrazbu i iskustvo koje je također upitno jer nije mjerljivo. No dobro je dok se čovjek pita i ima dvojbe. Opasno je kad misli da ima sve odgovore u rukavu.

 

 

Strastvena ste čitateljica, može li se i iz knjiga za odrasle naučiti nešto o pisanju za djecu? Koji su vas naslovi u zadnje vrijeme naročito oduševili?

 

 

Sve što znam o pisanju naučila sam iz knjiga za odrasle. Pisanje bez čitanja mi je apsolutno nezamislivo, a sprega između pisanja i čitanja vrlo je tajanstvena i neuhvatljiva. Dogodi mi se često da, čitajući neki roman, u glavi pišem vlastiti koji nema nikakvu vezu s onim što čitam. Meni je to divno.

Teško ću izdvojiti tek nekoliko naslova koji su me u posljednje vrijeme očarali, no ako moram izabrati samo neke od njih, izdvojit ću prekrasan roman tatarske književnice Guzel Jahine Zulejha otvara oči, roman nizozemske autorice Wytske Versteeg Boy, roman Godina pijetla Čehinje Tereze Boučkove, Jelgavu '94 letonskog književnika Jonisa Janevsa  i Istinu Finkinje Rikke Pulkkinen. Od naših autora izdvojila bih Kristijana Novaka i njegova Ciganina, ali najljepšeg, Slađanu Bukovac (Stajska bolest), Marinu Vujčić (Susjed i Pitanje anatomije), Damira Karakaša (Sjećanje šume).

 

Danas u Hrvatskoj piše puno izuzetno dobrih autora i ja sam presretna zbog toga. Netko reče – toliko puno knjiga, a tako malo vremena. Moj popis nepročitanih, a željenih knjiga je dugačak.

Pratite li i suvremenu dječju književnost? Što biste rekli - postoje li neki trendovi i općenito na kakvoj je razini kvaliteta dječje književnosti?

 

 

Dječju književnost pratim ne samo zato da vidim kako pišu drugi i gdje sam ja u svemu tome, već i zato što predajem hrvatski u osnovnoj školi, pa želim biti upućena u nove naslove kako bih knjige mogla preporučiti svojim učenicima.

Danas su jako popularni tzv. fantasy romani i horrori. Djeca to vole. Ja ne, ali poštujem njihov izbor i vodim se mišlju da je bolje čitati horrore nego ništa. Nekoga će ta literatura dovesti do ozbiljnijih naslova (ja sam u djetinjstvu gutala ljubiće), a netko će cijeli život tapkati na istom mjestu. O razini kvalitete dječje književnosti dalo bi se razgovarati. Ima tu svega i svačega, pa i knjiga za koje bi bilo najbolje da nikada nisu tiskane.

Računam na obrazovanje kao važan uvjet razvijanja čitateljskih navika i ukusa, mislim na obrazovanje općenito, ne samo na nastavu hrvatskoga jezika.

 

 

Romana Perečinec, učiteljica njemačkoga jezika u osnovnoj školi, autorica serije udžbenika iz njemačkoga jezika u Profil Klettu i književna prevoditeljica. Za web portal Profil Kletta okušat će se i u novinarskoj ulozi u seriji intervju na temu učenja stranih jezika, posebice njemačkoga, i širega kulturološkog konteksta koji učenje jezika obuhvaća.

Vezani Članci

Pogledajte tematski slične članke

Vjenceslav Novak: učitelj, profesor glazbe i književnik

Rodio se u Senju 1859. godine. U rodnome gradu završio je osnovnu školu i dva razreda gimnazije, a svoje školovanje nastavio je u Zagrebu i Pragu. Postao je učiteljem, a malo kasnije i profesorom glazbe.

Autor je prvoga hrvatskog glazbenog udžbenika Starohrvatske crkvene popijevke, a u književnosti je pravu afirmaciju postigao pripovijestima i romanima koje je pisao u realističnome književnom stilu.

 

Josip Eugen Tomić: požeški Šenoa

 

U gradu koji leži u prekrasnoj dolini koju već Rimljani zvahu zlatnom dolinom: „vallis aurea“ na današnji dan prije 175 godina rođen je poznati hrvatski književnik, Josip Eugen Kumičić. Stvaralaštvo mu se očituje u romanima, pripovijestima i komedijama, a njegovo prvo objavljeno djelo je zbirka ljubavnih pjesama Leljinke (1865.).

Vezani Sadržaj

Pogledajte našu ponudu sadržaja

udzbenik
Vedrana Močnik
udzbenik
Anđelka Rihtarić, Marina Marijačić, Gordana Ljubas, Diana Greblički-Miculinić, Tihana Fraculj, Marina Štefanac
udzbenik
Anđelka Rihtarić, Marina Marijačić, Julijana Levak